Iločki ćevap

Ako vas put ikada nanese u istočne krajeve Lijepe naše i dođete u Ilok, moći ćete se ovdje doista fino najesti. Dobra kapljica je zagarantirana također- provjereno i testirano više puta 😉 A ako odlučite kojim slučajem probati nešto tipično Iločko i domaće, a da to nije riba, velika većina restorana preporučit će vam Iločki ćevap! I vi ćete nadobudno naručiti očekujući neko klasično mljeveno meso s roštilja možda sa nekim dodatkom i ostat ćete potpuno iznenađeni kada dobijete tanjur pun kolorita sa sočnim komadima mesa u umaku od povrća uz prilog od domaće palente. Da eto, to je Iločki ćevap! Zašto se neko jelo zove ćevapom kada to ustvari nije, doista ne znam…Doduše, znate li i vi sami što je ustvari ćevap i zašto se ćevap baš zove ćevap? Nisam ni ja znala pa sam malo prosurfala i pronašla slijedeće (a vezano za ovo srijemsko/slavonsko podneblje): “Ćevap dakle može biti s različitim pridjevima u nazivu koji ga pokušavaju definirati (slavonski, slavonski ćevap u papiru, iločki, čarugin, hajdučki, vinogradarski a još ga je Luka Ilić Oriovčanin spominjao kao ‘libovo meso sitno izrezano i na ražnju pečeno’ kao jedan od vašarskih slavonskih specijaliteta na kraju 18. i početku 19. stoljeća. Iako je etimološko značenje ćevapa (kebab) zapravo grudica iskosanog mesa, sve što je bilo imalo usitnjeno, dakle, ne cijelo, nosilo je taj naziv balkanskog turcizma arapskog porijekla, upozoravajući nas da smo ovo jelo naslijedili od Turaka. Takva vrsta pripreme mesa nabodenog na ražanj zahtjeva otvorenu vatru, odnosno žegu, pa je za pomisliti da su ga u davnini rado pripremali čobani žireći svinje.” (izvor: www.gmp.hr/blog)

Dakle, nešto jako slično kebabu kakvog danas znamo. E sad, nekon što sam saznala sve ovo o Ćevapu, pomalo me sram što sam ovo svoje jelo nazvala Iločkim ćevapom jer jedina sličnost sa svime gore opisanim je slaganje u slojevima te mariniranje mesa i baš ništa drugo. Raspitah se malo i po restoranima koji poslužuju Iločki ćevap i većinom dobih informaciju da se Iločki ćevap doista priprema ovako kako ću vam opisati u ovom receptu ( ma da da, znam da sam zabrijala s ovim uvodnim tekstom i doista će biti i recepta što god mislili o tome :D)

Kako god bilo, ono što je možda i najbitnije u cijeloj ovoj priči oko Iločkog ćevapa je to, da je ovo stvarno jedno jako ukusno mesno jelo koje možete pripremiti od stvarno različitih vrsta mesa, čijim načinom obrade i pripreme ono postaje mekano i podatno. Kao prilog nekako mi se najbolje uklopila palenta sa maslacem, no vjerujem da bi i kakav pečeni krumpir a’la peka dobro došao 😉 Evo i recepta….konačno 😉

Potrebno:

cca 1 kg svinjetine od buta ili vratine
4 paradajza
3-4 paprike babure
po jedna crvena i zelena paprika
3 glavice luka
2 dl bijelog vina (Iločkog dakako ;))
1 dl vode
Za marinadu: vegeta, sol, papar, crvena mljevena paprika, režanj češnjaka, 1 dl bijelog vina

Priprema:

Meso izrezati na manje odreske, uvaljati svaki komad u pripremljenu marinadu i ostaviti preko noći pokriveno.
Izvaditi meso iz marinade, uvaljati ga u brašno pa ga ispržiti naglo na malo vrućeg ulja ili masti. Izvaditi meso na stranu pa na istom ulju pržiti luk i papriku izrezanu na listiće, dodati nakon 10 minuta izrezan paradajz (kojemu ste prethodno odstranili kožicu), tri žličice mljevene crvene paprike, vegetu, sol i papar. Ako volite ljuto, dodajte čili papričicu ili više papra.Uglavnom, ovo mora biti dobro začinjeno! Odmah zaliti sa 2 dl bijelog vina, pustiti da sva tekućina ispari uz povremeno miješanje. Na kraju dodati još 1,5 dl vode, promiješati.
U vatrostalnu posudu premazanu mašću ili maslacem, slagati red mesa, red povrća, s tim da zadnji sloj mora biti povrće. Pokriti pa peći u prethodno zagrijanog pećnici na 180ºC oko 35-40 minuta.
Poslužiti uz prilog od kuhane kukuruzne palente.

Dobar tek!

Recept u slikama (snimljeno Olympus digitalnim fotoaparatom):