Pečena bundeva “turkinja”

Ovog sam vikenda opet bila u Vukovaru. Vrijeme – idealno sunčano za hodanje po gradu i istraživanje zaboravljenih skrivenih kutaka, otkrivanje nekih novih stvari, šetnju i nezaobilaznu vukovarsku tržnicu. Pomalo mi je smiješan taj naziv tržnica jer to živopisno mjesto po kojem ljudi vrve kao pčele, gdje se ne zna tko kupuje a tko prodaje od tolike gužve, nekad davno smo (a to znači prije rata) uvijek zvali pijaca. Ja i dan danas kažem da idem u grad na pijacu. Nevjerovatno je ta potreba otići na pijacu dok se ide ‘ u grad’ čak i ako nema neke potrebe kupiti nešto pametno tamo. Na pijacu se ide tek toliko da se vidi ‘šta ima’ i ‘pošto’. Dobrim dijelom je to i zato što je tržnica u centru grada pa je nekako normalno, kad je čovjek već u gradu svratiti i tamo. Od kad živim u Čakovcu izgubila sam tu naviku ići na plac kao i naviku ići u grad na kavu ili u šoping. Nekako smo možda i nehotično postali društvo velikih trgovačkih centara u kojima je danas moguće zadovoljiti sve svoje potrošačke potrebe i želje, što je u biti praktično jer sve obavimo na jednom mjestu u isto vrijeme, ali se u svemu tome negdje izgubio onaj humani međuljudski odnos kupca i prodavača i svaki put kad odem u Vukovar i odem na tržnicu požalim što to ne radim češće i doma u Čakovcu. Svaki put kada smo u Vukovaru iz grada se vratimo sa nečim novim sa tržnice, makar to bila i obična drvena kuhača. Djeci je to već postalo normalno otići tamo i ‘promuvati se’ između štandova. A ovaj smo put naletili na nekoliko lijepih primjeraka bundeva “turkinja”.

Zašto se ova vrsta bundeve zove tako, neznam. Mi smo je doma uvijek tako zvali i u ovo jesensko doba prilično često smo ju pripremali u kuhinji na više načina. Jedina razlika je u tome što je danas po turkinju potrebno otići na plac a ne u vrt gdje su nam nekada rasle, jer ih u vrtovima više jednostavno nema. Ne tako puno kako je to nekad bilo. Zašto je to tako – opet nepoznanica. Danas očito više nije popularno jesti bundevu kako je to nekad bilo. A od bundeve se mogu napraviti tako fine stvari u kuhinji. Bilo da se skuha juha, varivo, bundevara ili jednostavno samo pečena bundeva u pećnici – jednako je ukusna. “Turkinja” je velika okruglasta bundeva, koja može biti tamno narančaste ili zelene kore a čvrstog tamno žutog, gotovo narančastog mesa. Spominjem ovdje samo “turkinju” jer nekad smo samo za tu vrstu znali. Danas ih se na tržištu može naći puno više, nabrojat ću samo neke: argenta, hokaido, butternut…a svima im je zajedničko to da su vrlo ukusne i zdrave. Naime, bundeva izuzetno povoljno djeluje na regulaciju probave, na smetnje mokraćnih kanala, a pozitivno djeluje i na ten. Još se sjećam bakinih priča “da moramo jesti puno bundeve kako bi imali lijepo lice :)”. Sjemenke bundeve su također iskoristive i zdrave, a budući je meso bundeve niskokalorično preporuča se u raznim redukcijskim dijetama te kao početna hrana u pire kašicama za male bebe.

Budući je ova naša “turkinja” podosta velika, polovicu smo jednostavno ispekli u pećnici, narezanu na režnjeve sa malo šećera, a od druge polovice ću vam za koji dan ispeći finu bundevaru 😉 Ova pečena bundeva nije bila onako slatka kako sam ja to zapamtila iz djetinjstva, (očito smo kupili turkinju koja nije dozrela) ali posipana sa malo šećera bila je baš fini slatkiš u tmurno jesenje predvečerje. Pečena bundeva može se jesti narezana na kockice ali meni je najveći gušt strugati žličicom sloj po sloj slatko, mekano, mirisno meso.

Nikakva velika mudrost nije potrebna za ispeći bundevu – jednostavno ju prerežite, izvadite sjemenke, narežite na režnjeve i složite na lim na papir za pečenje. Pogurnite u pećnicu i to je to! Čekajte da se lijepo zarumeni dok se kuhinjom razliježe predivan miris pečene bundeve 😀

Dobar tek!

Print