Berba grožđa

Kakva bi to bila jesen bez berbe grožđa? Nikakva rekla bih. Tako smo i ja i moja obitelj  jučer bili na berbi grožđa kod naših prijatelja iz Selnice, malog mjesta u međimurskim bregima. Od kada smo djecu prvi put odveli na berbu grožđa i vidjeli njihovo oduševljenje svim tim ritualima koje su tamo doživjeli odlazimo svake godine i svaki se put jednako dobro provedemo. Da, berba grožđa je i posao i umor i blato na nogama i ruke sljepljenje od grožđanog soka koji se slijeva od neoprezom prerezanih bobica grožđa, ali je isto tako i veliko veselje, puno smijeha, druženja sa dragim ljudima, puno dobrog jela koje nakon napornog posla i te kako prija i to je ono što berbu grožđa čini tako zanimljivom i dobrom. Taj spoj neugodnog i ugodnog, to savršeno nadopunjavanje napora i veselja. Na ovogodišnjoj berbi nije bilo sunca, dan je bio prohladan a zrak pomalo vlažan ali naoružani dobrom voljom i nešto toplijom odjećom pamtit ćemo ga opet kao nešto lijepo i opet čekati drugu godinu kada ćemo moći sve to ponoviti. Djeca pogotovo! Jer njima je ovo prilika da rade ono što inače ne bi smjeli a sudjelovanjem u tako ozbiljnoj raboti kao što je rezanje grozdova punih bobica, ponos im jednostavno iskri iz očiju. A to je tako dobar osjećaj 😀

Na međimurskoj berbi protokol je obično ovakav:

• Najprije se doručkuje nešto konkretno (kuhane domaće kobasice najčešće i slično) a konkretna hrana zahtjeva i konkretno piće kao što je gemišt, jedan, dva tri… 😉
• Zatim berači odlaze među redove vinograda brati grožđe (populacija je to raznih dobnih skupina – od najmlađih do najstarijih) a domaćica i eventualno njezina dobra snaha pospremaju ostatke doručka, čiste kuhinju i počinju pripremati ručak.
• Muški dio populacije (redom su to ozbiljni muškarci starije dobne skupine koji uvijek znaju što i kako se treba raditi na berbi) se okuplja oko onih velikih strojeva što se zovu preše i još nečega a što ja ne znam kako se zove, ali sve su to poslovi koji zahtjevaju iznimno poznavanje materije i pripremaju ‘teren’ za prešanje grožđa i izradu vina.
• Putari (obično su to 2-3 mlađa jaka momka spremna na svojim leđima nositi oteži teret uzduž i poprijeko vinograda) u posebnim velikim plastičnim košarama koje se nose na leđima sakupljaju grožđe od berača i prinose ga onim ozbiljnim starijim muškarcima kraj preši na prešanje.
• Berači u međuvremenu rade povremene pauze tijekom kojih se krijepe kolačima, kavom i naravno, gemištom od prošlogodišnjeg vina a ‘huškanje’ (izvikivanje veselih zvukova visokih tonova) je više nego poželjno.
• Dužina posla i količina berača ovisi naravno o veličini vinograda (gorica, kako to ovdje u Međimurju kažu), pa se tako nakon višesatnog zgotovljenog posla, prianja ručku. A ručak – eeee to je tek priča za sebe. Na tom se beračkom stolu nađe toliko vrsta jela da se čovjek jednostavno teško odluči što bi prije jeo. Na našem ovogodišnjem menuu našlo se: gulaš od srnetine, pečena patka, pečeni jarić na ražnju, piletina na roštilju s povrćem, salata od krumpira, zelena salata a od kolača tu su, za ovakve prilike neizostavne makovnjača i orehnjača. A nakon napornog rada prija apsolutno sve. I tada se berba grožđa kao nekim čudom pretvara u obilnu gozbu i svi se nekako, dok s velikim tekom i uživanjem jedu ukusne zalogaje, pomalo čude kako je vrijeme u berbi grožđa stvarno brzo prošlo i svi se čude ‘kako smo sa poslom tako brzo gotovi’.
• Opraštamo se sa našim domaćinima, bilježimo se i za iduću godinu, opet u istom sastavu, vozimo se prema gradu, djeca umorna od trčanja i svježeg ‘brežnog’ zraka pomalo tupo i umorno gledaju kroz prozor boreći se sa snom, u autu je toplo, svira neka ugodna muzika i svatko od nas po svojim mislima prebire proživljene dogodovštine.

Da, volim berbe grožđa. Ustvari, da nije bilo jedne davne berbe grožđa u Vukovaru ne bi niti mene danas bilo. Jer, moja je baka iz Međimurja te davne godine otišla u Vukovar brati grožđe (išla je ‘nadničariti’ kako se to nekad reklo), u vinogradu je upoznala mog djeda i dogodila se ljubav. Velika i jaka, toliko jaka da je baka zbog nje ostala u Vukovaru i tamo živi i danas. Često nam je baka pričala, obično u zimska predvečerja dok je vani padao snijeg a mi bi tada svi bili u kuhinji kraj toplog starog šporeta na drva iz kojeg je ponekad zaiskrila pokoja iskra kroz malo odškrinuta vratašca za drva, o toj svojoj ljubavi, o toj teškoj odluci da se više ne vraća u Međimurje roditeljima, o tome kako su berbe u to doba bile ‘krvav posao’ ali su isto kao i danas bile pojam za dobro društvo, dobru zabavu tijekom posla i puno smijeha. Imala je baka i jednu staru sliku iz vinograda gdje se slikala sa djedom, i sjećam se da su na toj slici izgledali tako sretni, tako zaljubljeni i dovoljni jedno drugom. Slika je nestala kao i mnoge druge tijekom vukovarske ratne tragedije, ali ostala su sjećanja. I ona još uvijek žive u mojoj baki. Vidim joj to svaki put u očima kad spomene djeda, kada prepričava kako je to nekad bilo, kako su si pjevali pjesme dok su radili u vinogradu i iščekivali jednu jedinu pauzu u toku berbe kako bi im se pogledi susreli. I budem tada sretna jer znam, da će i meni i mojoj djeci ostati uspomene na ove berbe grožđa. Možda ne tako slatke kao uspomene moje bake, ali ipak uspomene.

Print