Tradicijski okusi Međimurja

Jeste li se zapitali kada što je to što nas određuje takvima kakvi jesmo? Zašto određene stvari radimo baš na neki određeni način, zašto kuhamo jela na neki samo svoj, specifičan način, i na kraju krajeva, zbog čega nam neki okusi pašu više od drugih? Moglo bi se tu raspredati o genetici, o naslijeđenim osobinama, o osobnostima i sklonostima ovakvim i onakvim, no meni je puno draže tumačenje da nas porijeklo naših mama i baka, podneblje u kojem su naši preci odrastali i proživljavali svoja iskustva, dobrim dijelom određuje kao osobe. Na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, ono je utkano u našu svakodnevicu. Ja za sebe mogu reći da sam dobrim dijelom slavonka, srijemica, dijete s Dunava koje od kad zna za sebe zna i za domaće kobasice, kulen, slaninu i fišpaprikaš. No isto tako, međimurski dio mene, koji nasljedih po baki, tinja svojom, samo međimurcima znanom ustrajnom, vatricom i tjera me na uživanje u finim odrescima u umaku od vrhnja i gljiva, piletini i patkicama na milijun načina, pretepenim krastavcima i zlevankama. I pomislih, baš sad, kako sam pomalo nepravedno zapostavila taj međimurski dio sebe, barem u pisanoj riječi i spominjanju u mojim receptima. Odlučih stoga podijeliti sa vama u barem nekoliko tekstova Međimurje za koje me veže toliko puno lijepoga i konačno razuvjeriti sve one, koji su me toliko puta nasmijali, kada su nakon mog odgovora da dolazim iz Međimurja pomislili na Međugorje a grad Čakovec i danas mnogi etimološki poistovjećuju sa selom Čakovci u blizini Vukovara 😉

Međimurje dakle nije samo kraj radišnih i vrijednih ljudi između dvije rijeke, nego je i kraj bogate povijesne i kulturne baštine u kojem se u velike isprepliću utjecaji raznih podneblja i kultura što je u velike doprinijelo upravo tome da je ovo regija koja u svakom smislu ima puno toga za ponuditi svakome tko se iole usudi zagrebati po površini.

Pa krenite stoga samnom putem dobrih i manje dobrih vila i vilenjaka od kojih je potekla legenda o nastanku Čakovca na leđima velikog vodenog zmaja zvanog Pozoj koji se po istoj legendi i dandanas nalazi ispod Čakovca, u zemlju između nemirne Mure i snažne Drave gdje zalasci sunca iza tisuću međimurskih bregeka kao i na obzorju ponad plodne ravnice u donjem Međimurju podjednako oduševljavaju i ostavljaju bez daha svojom ljepotom, u zemlju temfanog piceka, fašeranaca, gljiva, štrukli, zlevanki, mesa s tiblice, šulenke, hajdinske kaše, pečenih patki, guski i fine veprovine i iznad svega zemlju predobrog vina u kojoj ćete se teško moći odlučiti za samo jednu sortu između specifičnog Pušipela, Rajnskog rizlinga, Muškata, Silvanca ili pak Pinota.

Pokušat ću vam na tom putu dočarati bajkovite okuse Međimurja kroz nekoliko stvarno jednostavnih a tako dobrih tradicionalnih recepata, približiti vam Međimursku kuhinju moje bake kojoj i danas kada priča o svojem rodnom kraju oči zaiskre čudnim nekim sjajem a u mislima odluta na brege iza kuće u Martinu na Muri, sjeti se vožnji biciklom po prašnjavom putu do Čakovca, sjeti se opasnog kupanja u brzacima Mure i prvih namigivanja sa jednim Tinčekom z kraja vulice, tatine špotancije jer su joj kravice pobjegle s ispaše prek susedove meje, sjeti se domaćeg kuruznog kruha i bogatih zlevanki napravljenih z brašnom netom zmlevenim na mlinu ali i vremena kada je močjak bil jedina hrana koju su imali. Iako je davno otišla iz Međimurja, Međimurje još uvijek tinja u mojoj baki a priče koje ona nosi u sebi i prenosi nama, učinit će da tradicija ne nestane, da se ne zaboravi a da neki stari recepti u kombinaciji sa novim namirnicama dožive svojevrstan remake i postanu svakodnevica možda još nečije kuhinje.

Fotografije ustupila Turistička zajednica Međimurske županije sa projekta Bajkoviti okusi Međimurja.

Print