Armin Brott, tada budući tata, duhovito je zapazio i zapisao: “Ne tako davno, u vrijeme dok je ova, sada reproduktivna generacija, po prvi put gledala svijetlo dana, očevi nisu bili ni prisutni ni poželjni u rađaonicama. Sada, ako budući tatica ne skače od sreće jer će biti prisutan pri porođaju i nije na vrijeme obavio sve pripreme za porođaj, smatraju ga Neandertalcem. A tko to? Najčešće njih dvije – buduća majka i punica.

Za razliku od vremena šezdesetih godina u kojem muškarci nisu smjeli biti prisutni pri porođaju, danas je to ostavljeno na osobni izbor svakom budućem ocu.
Ako u vama nema tako velikog oduševljenja pri pomisli da ćete biti prisutni na porođaju, nemojte se previše gristi. Niti ste Neandertalac niti ste jedini s takvom brigom i grižnjom savjesti. Sve vaše brige i osjećaji koji vas priječe da to činite s velikim oduševljenjem, sasvim su normalni. Više od polovice budućih očeva podvojenog je mišljenja o prisutnosti pri porođaju. S jedne strane, vi ste uvijek izvor sigurnosti svojoj partnerici, onaj koji u svakom trenu mora biti “stijena”, a znate da ćete je za vrijeme porođaja moći samo bespomoćno držati za ruku i čekati, dok ni vama nije potpuno jasno što se događa. Na samu pomisao da ćete je morati gledati u trudovima i mukama niste sigurni hoćete li to moći.

S druge strane, neke osobe jednostavno ne podnose bolničke prostorije, ne mogu vidjeti ni krv ni bilo kakvu medicinsku manipulaciju. Ako ste među njima, onda vam je sigurno palo na um: a što ako ja tamo izgubim svijest i ispadnem slabić? Mi ćemo vam pokušati dati nekoliko savjeta pri donošenju konačne odluke.

  • Bilo bi zgodno razgovarati s nekim prijateljem koji je bio prisutan pri porođaju. I oni su se vjerojatno suočili s istim dilemama pa vam mogu pomoći svojim savjetom. Ako vam i ne budu ništa konkretno savjetovali uvelike pomaže i razgovor te saznanje da niste jedini u takvim dvojbama.
  • Razgovarajte sa svojom partnericom. Recite joj kako se osjećate i zašto, ali budite iznimno taktični. Žene su u tom razdoblju jako emotivno osjetljive pa mogu krivo protumačiti vaše izjave. Može im se činiti da vam nije stalo do nje ili djeteta.

Mnoge su studije potvrdile važnost bliskog kontakta djeteta s ocem već od samog rođenja, ali izostanak s porođaja, bez obzira jeste li spriječeni ili ne osjećate da bi mogli biti tamo, neće narušiti vaš odnos s djetetom. Rođenje je važan trenutak u životu, ali nije jedini, samo se potrudite da čim prije budete uz njih nakon rođenja. Ako pak mislite da biste to ipak mogli potrudite se i ispunite joj želju. Vašoj će partnerici doista puno značiti da ste uz nju.

Izvor: Mamino sunce

 

Oznake:

  • Prikaži komentare (3)

  • Thelma

    Uhhh, lijepo i taktično napisano, i naravno, kako i u naslovu piše, samo za tate.
    Ja se sada postavljam sa druge strane. Sa strane mame koja rađa. Možda ću ja sada ispasti neandertalac. Možda će netko ko me pozna reći da ne mogu suditi jer sam sva tri puta rodila carskim rezom. Ja, ali samo ja osobno (dakle, ovo je subjektivno, osobno, … kako hoćete) ni u jednom trenutku nisam poželila da moj suprug bude prisutan na porodu. Nije da sam sva tri poroda planirano otišla na carski rez. Prvi i drugi porod je pokušan prirodnim putem tako da mi je poznat tjek prirodnog poroda.
    Nije problem ni u mom suprugu. Je da on nebi drage volje ušao u rađaonu ali da je trebalo vjerujem da bi mi učinio tu ljubav.
    Za mene je porod bio jaaako, jaaako intiman trenutak, i svatko mi je tada bio suvišan. Najsretnija bi bila da sam to mogla obaviti sama, ali to je nemoguće. Svaka šetnja oko mene mi je viša, svaki komentar, manipulacija…. ali što se mora, mora se. Na moju veliku žalost sve je završavalo u op. sali, ali, Bože moj, kad ne ide drukčije….
    Nisam generalno protivnik prisutnosti tate na porodu, govorim isključivo o sebi. Mora da je predivno kad taj trenutak, ako sve ide u redu, roditelji djele, po pričanju tata koje poznam, koji su to prošli, vidim da im je taj trenutak bitno promjenio pogled na život, povečao poštovanje prema njihovim suprugama. Ja im čestitam i jako mi je drago. Znam čak jedan slučaj, za malu digresiju, kada mi je gospođa pričala, ćiji je suprug bio prisutan na porodu njihovog trećeg djeteta. srele smo se nakon godinu dana, pitam je kako joj je suprug (jer vidjela sam ga kad je izašao iz rađaone, i iskreno mi ga je bilo žao). nasmijala se i rekla da ju suprug još uvjek pita “kako si mi, je li te još boli??”
    Ja sam inaće osoba kojoj smeta, kad sam bolesna, da se oko mene titra. Tada me treba pustiti na miru a kad mi treba pomoć ja ću tražiti ( a to mrzim, kad sam nemočna).
    Vjerujem da to i nije dobro, ali što ću , takva sam. Takva sam i u mišljenju o porodu.
    ponavljam, to je samo moje osobno mišljenje.. :)))

  • Sandra

    Ma nema problema Thelma, ljudi smo, drugačiji smo i svatko ima svoje mišljenje i stav o nečemu. A tvoj stav je također sasvim u redu s obzirom da proizlazi iz onoga što si i kakva si. Ne poznajem te dugo, ali i ovo kratko razdoblje mi je bilo dovoljno da spoznam koliko si draga, topla i vesela osoba i predana mama i supruga – ono, prava lavica kad zatreba 😉
    Ja sam također svjesna činjenice da sam porode mogla ‘odraditi’ i sama, ali nekako sam se osjećala sigurnije uz svog dragog kraj sebe. Ništa on meni nije puno pomogao fizički, nije niti mogao jer na porodu manje više sve ovisi o nama samima, ali sama činjenica da je tu pokraj ako se bilo šta dogodi ulijevala mi je neku sigurnost. A moram priznati da su i sestre više ‘skakale’ oko mene i trudile se biti puno ljubaznije nego što su to bile prema ženama u boxu do nas 😉

  • Thelma

    E tu si potpuno u pravu!!!
    Ne znam zašto sestre imaju tako jaku ptrebu da skakuću oko budućih mama koje imaju podršku svojih pratnji. Ne kažem da su prema meni onaj prvi dio poroda koji sam prolazila u boksu, bile loše. Dapaće, ali ja sam zdravstveni radnik, pa nikako ne mogu razlućiti koliko je to utjecalo na to što su prema meni bile divne. Inaće ne mogu baš naći neku lošu rijeć za sestre u Zadarskoj bolnici. Samo mi koji smo ih u datom trenutku potrebni, moramo biti sa “obe noge na zemlji” i ne gledati na neke njihove kritike kao na nešto loše. Žene nekad nešto kažu, a mi , onako emotivne to primimo kao lošu kritiku , a sestre su nas samo htjele trgnuti iz tog trenutka samosažaljevanja i probuditi u nama borbenost da zadaća zbog koje smo se tamo našle prođe najbrže i sa najboljim rezultatom.
    Imam još par rijeći za reći o razlici prirodnog poroda i carskog reza ali malo poslije , jer sada moram raditi. Ipak je 7.30 ujutro i moram pripremiti ambulantu
    Pozz…

  • Odgovori

Vaš e-mail neće biti objavljen. Obavezna polja označena su sa *

Komentar

  • Ime *

  • E-mail *

  • Webstranica


Pročitajte na ReciPeci i …

Nenasilno rješavanje sukoba

Piše: Mara Čović, pedagog JOŠ O NASILJU MEĐU DJECOM Spomene li se riječ nenasilje i ...

Stalak za olovke i papire

Koliko vam se puta dogodilo da ste na telefonu i morate nešto zapisati na ...

Odgajanje i odgovornost

Piše: Mara Čović, pedagog NI JEDAN TEŽI I DUGOROČNIJI CILJ NE MOŽEMO POSTIĆI BEZ ...

Zašto volim Plidentu?

Postoje stvari u životu koje nam se svima događaju a da ih gotovo nismo ...

Tradicijski okusi Međimurja

Jeste li se zapitali kada što je to što nas određuje takvima kakvi jesmo? ...

Priče o dojenju – Thelmina priča

Evo jedne duhovite ali istinite priče moje vjerne čitateljice Thelme koja je trostruka majka ...