Istine i zablude o porodu

Prije nekog vremena razgovarala sam sa jednom meni jako dragom osobom koja je nedugo rodila svoje prvo dijete i par dana prije nego smo se čule friško došla iz bolnice. Nakon kraćeg razgovora o tome kako je bebica divna i krasna, shvatila sam da je prilično jadna, jer pričala mi je o tome kako je porod bio sve samo ne ono čemu se nadala, da je babinje 100x gore nego što je mogla zamisliti i da je cijela ta priča sa majčinstvom generalno precjenjena.  A ja? Ja jednostavno nisam mogla naći riječi kojima bih je utješila. Ne nakon svoje tri trudnoće, nakon svojih porodnih muka, nakon užasno teškog babinja, početaka sa dojenjem….I osjetila sam se nekako pokvarenom i jadnom jer je nisam utješila niti malo. A sjetila sam se onda i svojih početaka i prvih koraka u majčinstvu, te činjenice da sam se također unatoč bilo kakvim utjehama sa strane osjećala nekako izdano, ostavljeno, usamljeno…Zato danas imam potrebu napisati nešto i reći o svemu tome. Možda nekome pomogne, nekome odmogne, to je samo moje iskustvo i moje viđenje stvari. A tebi Kiki, ako ovo pročitaš želim puno osmjeha i brz oporavak uz malog Grgicu 😉

Istina br.1: Porod boli!!!!

I to boli jako, boli do neba, boli kao što vas još nikad ništa tako boljelo nije. (naravno ukoliko niste rodile uz pomoć epiduralne anestezije, ili nekog opakog ‘pain killera’ ili carskim rezom) I to nitko tko nije to osobno doživio ne može pojmiti ni shvatiti. A ako bilo tko kaže da porod ne boli  ili da boli malo i da nije bilo ‘ništa strašno’ – ili laže ili ima enormno visok prag boli 😉 Ma kako molim vas lijepo može ne biti bolno izgon djeteta kroz svega 10 cm promjera? Da ne spominjem sve druge tjelesne faktore koji su tu uključeni tijekom poroda kao što su širenje zdjeličnih kostiju i ligamenata, potisak svih ostalih organa tijelom djeteta…

ALI!!!! Utjeha postoji, ako vas uhvati totalni napad panike i malodušnosti, ako se osjetite prestravljeno i  poželite pobjeći od svega a ne možete jer više povratka nema,  sjetite se da nema te boli koja nije dostojna vašeg djeteta i da SAMO VI to možete napraviti za njega!

Porod je privilegija koju samo mi žene imamo i to treba znati cijeniti. Majčinstvo isto tako. I koliko god porod bio bolan, neugodan, koliko god puta tijekom samog poroda mislile: ‘Nikad višeeee na ovaj stoooool‘, sva ta bol se zaboravlja i rasplinjuje prvim udahom vašeg čeda, prvim dodirom, prvim poljupcem…Gotovo nadljudski napor je potreban za donijeti dijete na svijet, zar ne mislite da u tome ima nešto Božansko, nešto toliko superiorno što nas čini baš nekako posebno moćnima?! I baš zbog toga, za mene je porod, i to svaki od moja tri poroda, nešto posebno, nadasve predivno iskustvo koje me je promijenilo na bolje. I neznam zašto je to toliko teško shvatiti da je meni roditi nešto najljepše što sam u životu napravila? Da, bilo je bolno, bilo je suza i znoja, pogotovo ono užasno drugo porođajno doba kad vam govore: ‘Gospođo ne još tiskati, ne jooooš… još samo jedan trud, još samo samo jedan trud prodišite i onda idemo…’ a takvih ‘prodisavajućih’ trudova još najmanje 100 i kada mi je jedino na pameti bilo poslati ih sve tamo oko sebe u rodni kraj i sitsnuti baš svima u inat. U tim trenucima od velike i neizmjerne pomoći mi je bio suprug koji je sve to stoički podnio i hrabrio me baš kad je trebalo i trudio se da bude najbolji. Bez njega kraj sebe bilo bi mi puno puno gore i drago mi je da je sudjelovao u tome.

Bez obzira da li se radi o prvom porodu ili drugom ili trećem jednostavno ne postoji dovoljno dobra literatura niti ičiji savjet koji bi vas pripremio na to što vas čeka u rađaoni. To je iskustvo koje se doista mora proživjeti da bi se znalo kako je to i tek onog trenutka kada pravi trudovi doista počnu može se spoznati količina boli i šta se misli pod tim da porod boli. Pomislili biste možda da žena koja drugi ili treći put ide roditi zna što je čeka i zna kako se ponašati. Istina, budeš upoznat sa svim što te čeka ali meni je svaki put bilo kao da mi je prvi put. Jedina razlika je bila u dužini trajanja poroda. Svaki idući porod je bio kraći ali i bolniji, a oporavak nakon poroda mi je drugi i treći put pogotovo, bio užasno težak. Na prvom porodu bila sam totalno uzbuđena oko svega, sve mi je bilo super, sve novo i jedva sam čekala da počne pravi ‘fajt sa trudovima’, usudim se reći da sam bila puno hrabrija tada nego druga dva puta. Drugi i treći put sam znala što me čeka ali sam unatoč tome u pravom momentu zaboravila pravilno disati, zaboravila da ne smijem tiskati i zašto, zaboravila sveeee…I to je tako normalno. Ljudska smo bića i prirodno je da traume pospremamo u mozgovne ladice i to u najdalje kutke istih.

Istina br. 2.: Tata je potreban na porodu!

Znam da ima onih koji su protiv toga iz raznih razloga. Neki misle da muškarcu jednostavno nije mjesto u rađaoni i da žena to mora sama riješiti kao što se to riješavalo milijunima godina prije. Postoje onda i muškarci koji jednostavno nisu kadri podnijeti prizore s poroda, vidjeti tu količinu krvi i sve one ‘buuuuu’ porodne alatke i škare, vidjeti svoju ženu u takvim bolovima a biti nemoćan u namjeri da joj pomogneš. Ljudi smo, različiti smo! Iako se možda čini da muškarac tamo samo stoji i čeka, i u biti je tako, nepobitna je činjenica da se žena uz nekog svoga osjeća puno opuštenije a tim i hrabrije i sve se lakše podnose samo uz dodir ruke i pogled supruga koji u tim trenucima podsjeća da imate život i izvan te rađaone i da će sve biti ok. Ma, muškarac u biti ne bi trebao prisustvovati porodu samo zbog nekakve moralne obaveze što je budući otac i suprug, nego zato što će mu to biti nezaboravno iskustvo koje će mu obogatiti život. Jer, doživjeti prvi udisaj svog djeteta, prvi puta vidjeti glavicu, utisnuti mu prvi poljubac u obraščić – to su trenuci koji se ne zaboravljaju. To su prvo koraci roditeljstva i nitko tko je to u mogućnosti ne bi trebao propustiti.

Istina br. 3: Slušajte babice tijekom poroda!

Možda i najbitnija činjenica tijekom poroda je poslušati babicu i doktora koji vas tijekom poroda savjetuju. Iako se u tim trenucima ti njihovi savjeti čine totalno besmislenim i oni su vam tada prve osobe na listi za odstrijel ;), trebali bi ih slušati. Jer ipak ljudi znaju svoj posao i znaju zašto se neke stvari moraju napraviti baš tako. Zato, ako vam kažu da ne tiskate, nemojte tiskati jer nije to bez vraga. Ja sam u svom drugom porodu bila prilično neposlušna, mislila sam da sve znam, bol je bila neizdrživa nisam se mogla suzdržati i tiskala sam u najnepovoljnijem trenutku, iako su me svi oko mene uvjeravali i vikali: “ne Sandra, ne joooš, još malo…” Tako je moj siroti Bruno izašao iz mene plav k’o šljiva sa podljevima u očima, dobio je slijedom toga (od viška raspadnutih eritocita) prilično jaku žuticu zbog koje je bio na sunčanju pod lampama na neonatoligiji tjedan dana. Bio je strašno uspavan od toga, nije uopće htio sisati, nije dobivao na težini apsolutno ništa i naš se boravak u bolnici odužio na 10 dana. Uspjeli smo na kraju, prosisao je i počeo dobivati na težini. Možda bi se dojenačka žutica pojavila i da nije bio tako plav i istraumatiziran, ali sigurno ne tako jaku. Užasna mi je bila ta pomisao da sam sve to mogla izbjeći samo da sam slušala!

Isto tako, ako vam ponude neke, ajmo reći alternativne olakšivače bolova, prihvatite! Prihvatite sve što vam nude (pilates lopte, stolčić, šetnja…). Jer, čak ako vam i ne pomogne odagnati bol, zaokupit ćete se s nečim drugim i brže će vam proći vrijeme dok čekate da se otvorite do kraja. Meni su tijekom trećeg poroda ponudili pilates loptu, na kojoj sam ‘hopsala’ koliko sam mogla hopsati sa bolovima i prikopčanim CTG-om, naravno uz asistenciju supruga koji me pridržavao s leđa. I to mi je pomoglo puno! To je bilo tijekom drugog porođajnog doba dok se beba spuštala  u rodni kanal i mislim da mi je upravo to ubrzalo cijeli postupak poroda. Jer pritiskom zdjelice na loptu koja je mekana olakšavala sam sebi bol, a djetetu omogućila lakše spuštanje.

Istina br. 4: Boravak u bolnici nakon poroda često nije lak!

Kada sve prođe i kada vas konačno smjeste u sobu sa bebom trebalo bi sve biti idilično i krasno. Najgore je prošlo, vaše zlato je kraj vas i sad jedino što preostaje je dojiti bebu s osmjehom na licu i gugati joj. Krivo! Tako bi u stvari trebalo biti, i nekim ženama možda i je tako ali ti prvi dani nakon poroda često su najgore iskustvo koje žena mora proći. Mlijeko još nije nadošlo, beba plače jer je gladna, rana od poroda je još friška i boli luđački da se jedva mičete po krevetu…A onda, kada famozno mlijeko konačno dođe, tek onda počinju nevolje 😉 Grudi su pune, tvrde su i bolne, beba najčešće ne zna sisati, ako ste neiskusni i preplašeni smotate se i vi sami pa više neznate ni ono što ste mislili da znate (jer pobogu, pa pročitali ste tako puno knjiga i savjeta o dojenju i ‘kako mi sada ne ideeee???’). I kad na sve to u sobu uleti sestra kojoj je baš taj dan svađa sa mužem zagorčala život pa svu svoju frustraciju iskali na vama, osjećate se kao najjadnije biće na zemlji i šire. Čast izuzecima, susrela sam zaista puno dobrih i dragih medicinskih sestara na odjelu koje su bile od velike pomoći i baš onakve kakve sestre koje rade na takvom odjelu moraju biti: suosjećajne, educirane i brižne. Ja sam na kraju, nakon svih takvih peripetija svu svoju djecu uspjela dojiti, ali vidjela sam žene koje doista nisu to bile u mogućnosti, ili nisu imale dovoljno mlijeka ili jednostavno nisu znale niti htjele dojiti a tjeralo ih se na to. Nakon svog trećeg poroda s Magdalenom koja je bila idealna beba (spavala je i sisala bez plakanja, i doista nisam imala nikakvih problema s njom), ja sam svojoj cimerici sa kreveta pokraj koja nije imala skoro nimalo mlijeka a dijete joj je vrištalo po cijele dane i noći od gladi, predložila da ga ja dojim poskrivečki jer sam imala mlijeka i previše i morala sam se ionako izdajati. I to je funkcioniralo savršeno. Jer do tad, ona je bila toliko jadna i stalno u suzama jer su sestre imale  poprilično grub nastup prema njoj.  I to je užasno frustrirajuće. Ženama bi se nakon poroda trebalo omogućiti da po vlastitom izboru doje ili ne, da im se pomogne i utješi. Nismo svi isti, nismo savršeni a topla riječ i osmjeh u tim trenucima tako puno znače.

Istina br. 5: Babinje je prilično kaotičan period za ženu

Dakle, žena dođe doma s bebom, sve je divno i krasno, čeka je puno cvijeća, skuhani topli obrok koji baš njoj paše. I suprug je divan i krasan i doista se trudi iz petnih žila, žena se smješka i uživa i svakom trenutku…Krivo! U nekom finom filmu možda, ali u stvarnosti vi se osjećate kao da ne pripadate tu, kao da vas je netko ispalio s neke druge planete i jedino što želite je da vas svi puste na miru, da vas nitko ništa ne pita i da spavate i budete u tišini. I da nitko slučajno nije taknuo bebu! Taj iskonski majčinski instinkt u tim prvim danima je toliko jak da je to nešto nevjerovatno. Tri puta sam rodila, tri puta prošla isto a svaki put sam osjećala isto: nisam mogla podnijeti pomisao da netko drugi drži moje dijete. Bolovi od poroda su još uvijek jaki, pogotovo ako ste bili rezani ili ako ste rodili carskim rezom, krvarite poprilično (niti jedna menstruacija se ne može mjeriti s tim), kontrakcije maternice koja se vraća u normalu su nepodnošljive, grudi su pune mlijeka, curi na sve strane. Ako imate sreću i ako vam dijete doista lijepo siše neće vam se dogoditi upala dojki ni mastititis. Meni se to nije dogodilo niti jedanput. Ali naslušala sam se jako gadnih iskustava svojih prijateljica o tome. Uglavnom, u jednom trenutku postane totalno poražavajuća činjenica da ste postali isključivo tvornica za reprodukciju, prvo beba a zatim i mlijeka.

ALI!!! Utješno je to što taj ružni i teški period prolazi relativno brzo, dijete raste, traži svoje, rane zacjeljuju,  ako imate još stariju djecu pokraj onda je sve to još potencirano i ubrzano, pa htjeli ili ne dođete k sebi za čas. Nema vam druge. I da, iskoristite do maksimuma svu pomoć koja vam se nudi (ako vam se nudi) i uživajte u svakoj minuti koju ugrabite samo za sebe, jer kad maleno poraste nećete si više to moći priuštiti 😉 Odradili ste lavovski posao i zaslužili ste da se oko vas skače i da vas se nosi kao malo vode na dlanu!  Sada ste mama, a to je privilegija nad privilegijama. A svaki osmjeh i svaki gugut vašeg malog zlata topi sve negativnosti koje vam se nađu u glavi.

Print