Mandule – riješiti ih se ili ne?

Prije dvije godine (a danas mi se čini kao da je cijela vječnost prošla od tada) moj je Matko bio na operaciji mandula. Bio je to već krajnji očajnički pokušaj naše pedijatrice da našem malom Matku olakša muke koji je odgađala dok god je mogla. Jer ipak su mandule obrambeni mehanizam gornjih dišnih puteva i ako je život uz njih podnošljiv bolje ih je ne vaditi.

A u to doba bio je bolestan često. I bio je je bolestan jako. Bilo je to doba dok je pohađao vrtić. Boleštine su se nizale jedna za drugom. Preboljeli smo tako sve moguće crijevne viroze, povraćanja, proljeve, bili na puuunoooo infuzija, a onda nam se priljepio streptokok. I nismo ga se mogli riješiti nikako. Gnojne angine i upale mandula uz ekstremno visoke temperature  postale su toliko česte da smo već i sami znali prepoznati simptome i prije nego se bolest zahuktala. Matko se obično u to doba, prije najgore manifestacije bolesti, žalio na bolove u trbuhu u području pupka. Promatrajući pedijatricu prilikom pregleda, naučila sam laganim pritiskom dlana i jagodica prstiju prepoznati natečene limfne čvoriće oko pupka. I to je bio siguran znak da angina opet dolazi. Opet temperatura, opet penicilin, ako smo došli na vrijeme onda samo u sirupu , ali često sirup nije bio dovoljan, pa se liječenje moralo nastaviti injekcijama. Groooozno iskustvo. Njemu toliko bolno, da sam svaki put i ja plakala skupa s njim dok ga je sestra pikala u guzu. I tako najmanje 4 x godišnje.

Tada smo odlučili da to više definitivno nema smisla, da su te njegove mandule odavno prestale vršiti svoju zaštitnu funkciju te naravno uz preporuku naše pedijatrice zakazali operaciju. Pregledom u bolnici ustanovili su da je potrebno izvaditi sve tri mandule (one u grlu i onu u nosu). Bili smo relativno dobro pripremljeni na to što nas čeka. Proučila sam brdo literature o tome, razgovarala jako puno s pedijatricom a i sa drugim mamama koje su prošle slično. Iskustva su bila svakojaka – od prepozitivnih do strašno obeshrabrujućih i zastrašujućih, a budući da nisam sklona panici ni dramatiziranju odlučila sam to skupa sa svojim Matkom podnijeti onako, stoički, čvrsto i u stilu ‘to je nešto što se mora i gotovo!’. Objasnila sam mu sve prije, pitanja je bilo bezbroj, a moj je mali hrabrić strah pokazao tek pred samu operaciju. Rekli su nam da je to rutinska operacija koja ne zahtjeva dugi oporavak niti boravak u bolnici duži od 24 sata. Smjestili su ga u sobu sa još 3 dječaka koja su također čekala operaciju. Bila sam s njim u sobi do naveče (sestre na odjelu su bile jako ljubazne i dopustile mi to iako im to inače nije ‘politika’ ). Budući je imao društvo za 10 (dečki su ludovali cijelu noć i odjelne sestre dovodili do ludila 😉 ) nije mu teško pao moj odlazak iako je to bilo prvi puta u životu da sam ga ostavila negdje bez svog nadzora. Ja sam to prvo odvajanje doživjela mnogo gore od njega. Nisam spavala cijelu noć i već u 7 ujutro sam cupkala pred vratila odjela na kojem je bio.

I onda – operacija! Odvezli su ga na krevetu, Matko se smješkao već lagano omamljen od injekcije koju je dobio prije toga a ja sam u sobi ostala grcati u suzama. Moje malo, najdraže, najmilije  će netko dirati i rezati a ja sam to odobrila i nisam pored njega!!!  Sve u meni je vrištalo, trgalo od nemoći. Tisuću i jedna misao mi se po glavi počela motati…što ako nešto krene po zlu, što ako ga slučajno ozljede, što ako sve to skupa uopće nije bilo potrebno…da, rekli su da je rutinski, ali ŠTO AKOOOOO?????  U međuvremenu su u sobu dolazila i ova druga djeca što su bila operirana prije njega, ali oni su bili vadili samo treću ‘nosnu’ mandulu, nisu histerizirali i već za pola sata su se smješkali svojim mamama. Pomislila sam, pa to doista nije tako strašno!

A onda su dovezli mog Matka. Stenjao je bolno i mrmljao nešto. Sestra mi je rekla da je još jako omamljen od anestezije, da nije svjestan svojih reakcija i da mu ne smijem dozvoliti da okrene glavu jer će se ugušuti sa krvi koja se cijedila iz friške rane. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa sa djetetom. Bacao se po krevetu, mlatio rukama po meni, po sebi, pokušavao vrištati, zagrliti me,  otvoriti usta ali svaki put kad bi to napravio krv se slijevala iz njega. Morao je mirovati na boku a u tom trenutku to je bilo gotovo nemoguće. Nisam ni znala do tada koliko jako i žilavo dijete imam. Svom snagom sam se morala leći na njega i držati ga čvrsto da miruje. Strašno. STRAŠNOOOOO!!!!! Krvi je bilo posvuda, po njemu, po krevetu po meni… Malo po malo, kroz nekih sat i pol takve borbe po krevetu uspjela sam ga smiriti pjevušeći mu na uho pjesmice koje sam mu pjevala dok je bio sasvim mala beba…i konačno je zaspao….Spavao je nekoliko sati, buđenje je bilo užasno bolno, ali krv više nije tekla. I tako, malo po malo, došli smo k sebi i on i ja. Bila sam gotovo cijelu noć uz njega, i to odvajanje u noći i iskradanje iz bolničke sobe mi  je bilo nešto najteže što sam u životu napravila. Proveo je u bolnici još cijeli slijedeći dan i tek iduće jutro su nas pustili doma.

Oporavak je tekao polako ali dobro. Nije se dugo žalio na bolove a već nakon 10tak dana je mogao jesti i malo kruću hranu od čokolina.

Sve u svemu,  grozno iskustvo, strašno bolno….da me pitate da li bih to ponovila, neznam. Imam još dvoje djece, za sad su relativno zdravi, ali ako bi bilo potrebno i ako bi naša pedijatrica (u koju imam beskrajno povjerenje kad je zdravlje moje djece u pitanju) odlučila da je to za njih najbolje, da, učinila bih to opet. Jer, nakon te operacije pa do danas Matko više nikada nije imao težu bolest od prehlade i neznatnog curenja i  šmrcanja nosa. Nema kašljanja, nema upala grla, nema antibiotika – potpuno zdravo i veselo dijete. A to je u konačnici najbitnije. Operacija je ipak imala smisla!  Matko je na operaciju i bol zaboravio relativno brzo – poznajem ga u dušu i vidim to. A ja? Ja zaboraviti nikada neću. Evo, i dok sam pisala ovaj tekst sam plakala, ne mogu si pomoći. To su ožiljci koje nijedna mama ne može obrisati. Ali sve je to majčinstvo, podjednako intenzivno i u sreći i u boli – suze, smjeh, sreća, bol, poljupci, zagrljaji – i sve nas to čini tako postojanima, tako jakima, tako živima…tako…mamama!

Print