Piše: Mara Čović, pedagog
NAGRADA JE DOBRODOŠLA U SVAKOM TRENUTKU
Ljudski je pogriješiti. A što ćeš učiniti da to popraviš? Dobro je reći: “Žao mi je.” Još bolje je to popraviti. Svi smo duboko svjesni značenja ovih poruka, ali se slabo pridržavamo kada su u pitanju naša djeca. Kada razmišljamo o nagradi i kazni, ne smijemo nikada zaboraviti da s djecom treba komunicirati. Odgoj treba biti topao i podržavajući, s puno obraćanja, pažnje na ono što dijete radi i pozitivnih poticaja – nagrada i priznanja. Ako postoje problemi, trebamo razgovarati o uzrocima takvog ponašanja.
Evo nekoliko primjera kako roditelji reagiraju i što govore svojoj djeci kada dobiju lošu ocjenu:
VIČU, GALAME I FIZIČKI KAŽNJAVAJU DJECU:
- “Ne smiješ van dok ne ispraviš jedinicu.”
- “Nećeš dobiti đeparac.”
- “Nećeš ići na rođendan prijatelju.”
- “Tvoji su prijatelji bolji od tebe.”
- “Znao/la sam da ćeš dobiti jedinicu.”
- “Neću s tobom razgovarati dok ne popraviš jedinicu.”
Nasuprot ovom primjeru, evo kako reagiraju kada dijete dobije dobru ocjenu:
UVIJEK GA POLJUBE I KAŽU:
- “Znao/la sam da ćeš dobiti peticu.”
- “Super! Svaka ti čast!”
- “Povećat ćemo ti đeparac.”
- “Ako prođeš s peticom, kupit ćemo ti motor.”
- “Ponosni smo na tebe.”
Nagrađivanje je uspješan način djelovanja na ljudsko ponašanje, pogotovo ako govorimo o odgoju i obrazovanju. Cijeli se sustav obrazovanja i odgoja zasniva na brojčanim ocjenama koje određuju daljnje školavanje i napredak u osobnomu i profesionalnom smislu. Zato nastavnici i roditelji imaju golemu ulogu u procjenjivanju, ocjenjivanju i oblikovanju osobnosti svakoga djeteta. Nasuprot nagrađivanju je kazna oko koje se pedagozi spore. Jedni smatraju da se njome treba koristiti idući od lakših prema težima, drugi smatraju da ih treba izbjegavati.
KAZNA NIJE DOBAR NAČIN ODGOJA JER:
- Kazna se uvijek povezuje s onim koji kažnjava: roditeljem, odgajateljem, učiteljem.
- Kada dijete kažnjavamo, to i u odgajatelju i u djetetu ostavlja osjećaj povrede, nepravde, neuspjeha i osjećaj krivnje.
- Kazna djeluje samo na početku, kasnije sve manje te se odgajatelj koristi sve jačim kaznama, a odgojni učinci su sve slabiji.
- Zlostavljanje dovodi do agresivnosti i drugih poremećaja u odgoju.
- Dijete gubi osjećaj vlastite vrijednosti te mu se samopoštovanje narušava.
- Dijete odlazi u ovisnost, laže i priklanja se djeci sa sličnim ponašanjem.
Mišljenja sam da bi i roditelji i odgajatelji trebali birati što više nagrada, pozitivnih poticaja te preobrazbu ili restituciju obiteljske i školske discipline. To je način gdje odrasli i djeca zajednički postavljaju pravila te ako se pravila krše, utvrđuje se kazna i vrijeme kada će ponovno funkionirati nova pravila. Restitucija treba uslijediti u što kraćem roku nakon neprihvatljivog ponašanja.
Djeci možemo reći npr.:
- Pogriješio si!
- Nisi ti jedini!
- Znam da nisi želio da tako ispadne.
- Nisi razmišljao o posljedicama.
- Manje me zanima tvoja pogreška, više me zanima što ćeš u vezi s time učiniti.
SAVJETI ZA RODITELJE
- Što češće i jasnije pokazujte ljubav djetetu. Djeca nisu nikada prestara da im kažemo kako ih volimo.
- Hvalite dobro ponašanje svoga djeteta.
- Pokažite iskreno zanimanje za školske aktivnosti, izvannastavne djelatnosti, slobodno vrijeme, prijatelje te im dopustite da misle drugačije od vas.
- Budite realni u očekivanjima svoje djece.
- Postavljajte kratke i bliske ciljeve i pomozite im u ostvarivanju tih ciljeva.
- Uvijek ih pohvalite za uloženi trud, bez obzira na postignute rezultate, jer i dijete može imati loš dan.
- Čestitajte djetetu na svakome uspjeu i pohvalite ga pred drugima.
- Nikada nemojte grditi dijete pred rodbinom i prijateljima.
- Svakoga dana odvojite određeno vrijeme samo za svoju djecu i pitajte ih što im se lijepo, a što ružno dogodilo u tom danu. Tako ćete stvoriti naviku dijaloga u obitelji.
SVAKI JE DAN VAŽAN
Kao djeca, većina nas je čula priču o kornjači i zecu. Čuli smo kako su se kornjača i zec utrkivali. Zec je odjurio velikom brzinom. Za čas je bio nadomak ciljnoj ravnini i odlučio malo odrijemati jer je bio u velikoj prednosti. Kornjača je nastavila sporo i uporno prema svome cilju. Kada se zec konačno probudio, nije mogao vjerovati svojim očima: kornjača je upravo ulazila u cilj!
Postoji razlog zašto se ta priča ispričala milijun puta i zašto se još uvijek pripovijeda. To je priča o svakome djetetu. Što god bismo htjeli postići, uporan je trud najbolji put da tamo stignemo. Život je proces stvaranja. Svaki je dan važan.
Dragi roditelji, želim vam puno uspjeha u nagrađivanju vlastite djece, a njihov će uspjeh biti najveća nagrada vama.
Prikaži komentare (3)
Mirjana
Hm, sve je to lijepo i dobro zvuči, no moje je mišljenje da ipak nasuprot nagradi, koju dakako podržavam, mora biti i kazna.
Ne mora to biti velika i teška kazna, ali ipak mora postojati. U protivnom, dijete objeručke prima nagrade i stalno ih očekuje sve više i više i ne razvija odgovornost za svoja djela.
Problem je u tome što će dijete odrasti s uvjerenjem da mu se neće ništa dogoditi ako pogriješi i da će ga svi hvaliti i nagrađivati za dobra djela koja učini.
Nažalost, u životu baš i nije tako, pa ne možemo niti djecu držati pod staklenim zvonom, već ih moramo odgajati za predstojeći život.
admin
Draga Mirjana,
slažem se sa vama da određena kazna ipak mora postojati. No, gospođa Čović u ovom tekstu nije apsulutno isključila kažnjavanje u odgoju, već je samo pokušala ukazati na sve veći problem fizičkog kažnjavanja djece i na posljedice koje isto donosi. Vjerujem kako se kao aktivni pedagog u osnovnoj školi susrela sa mnoštvom takvih problema i svi su njezini tekstovi pisani na osnovu njezinog iskustva iz pedagoške prakse. Ovo je po meni predivan tekst koji ukazuje na to da se nagrađivanjem djece mogu postići puno bolji rezultati no kažnjavanjem.
Ignoriranje lošeg ponašanja u djece i zanemarivanje problema također dovodi negativnih posljedica u odrastanju djece (kako i sami kažete, ‘Odrasti će u uvjerenju da mu se ništa dogoditi neće ako pogriješi i da će ga svi hvaliti i nagrađivati za dobra djela”. Istina, no no razgovorom i razumnim ‘kažnjavanjem’ se sve može riješiti. Da citiram gđu. Čović : ” Mišljenja sam da bi i roditelji i odgajatelji trebali birati što više nagrada, pozitivnih poticaja te preobrazbu ili restituciju obiteljske i školske discipline. To je način gdje odrasli i djeca zajednički postavljaju pravila te ako se pravila krše, utvrđuje se kazna i vrijeme kada će ponovno funkionirati nova pravila. Restitucija treba uslijediti u što kraćem roku nakon neprihvatljivog ponašanja.”
Tatjana
Slazem se s Mirjanom, kazna mora postojati. Medjutim, gospodja Covic u ovom tekstu nije u potpunosti razgranicila kaznu, dakle, kaznjavanje za pocinjeno (ne)djelo, fizicko kaznjavanje i zlostavljanje. Ona kaze da kazna nije dobar nacin odgoja, ali u svojem obrazlozenju izjednacuje kaznu (recimo, danas ne ides van jer si dobio jedinicu), fizicko kaznjavanje (batine) i zlostavljanje. A koliko se sjecam svojega djetinjstva, nisam kaznu nikada povezivala s osobom na nacin da bi to u meni stvaralo strah prema osobi, nego sam jednostavno znala da cu za odredjene radnje koje ne bih smjela raditi pretrpjeti odredjene posljedice.
Dakle, upravo to sto Mirjana kaze, ako nema kazne, nema ni osjecaja odgovornosti prema ucinjenom jer ne mozemo pustati djecu da sami uce metodom pokusaja i pogrjesaka, citat: “Manje me zanima tvoja pogreška, više me zanima što ćeš u vezi s time učiniti.” jer ce nekada posljedice biti puno teze.
Mislim da je pojam kazne poprilicno sirok i da se o njemu ne bi trebalo govoriti opcenito.