Gastronomska sjećanja iz podruma

Vukovar, 26 godina poslije…što napisati a da ne bude već rečeno i patetično? hmm…a imam potrebu napisati nešto…budući je ovo blog manje više o hrani, o prehrambenim navikama i dijeljenju hrane sa dragim ljudima, napisat ću vam nešto na tu temu.

Prije 26 godina na današnji dan, ja sam bila 16-godišnjakinja, pomalo razrušenih snova i iluzija, jer u ovo smo doba već ‘odradili’ 3 mjeseca podruma a neizvjesnost kojoj smo bili prepušteni nakon pada grada bila je strašna. Sve što se dogodilo gradu u ovo doba prije 20 i kusur godina svi već znaju, bilo je strašno, bilo je neizdrživo, no  izdržali smo ipak.

No, ono dijete u meni tada je najviše boljela činjenica da ne mogu promijeniti ništa, da ovisim o volji tamo nekih zločestih ljudi koji su danonoćno pucali po nama…boljela me je ta nepravda. No, nisu svi moji podrumski dani bili tako crni i teški. U podrumu nas je u početku bilo 30, pa onda kasnije samo 10. Znao je to biti i pravi krkljanac ponekad, bilo je prepirki i ljutnje, bilo je i psovki i suza, no bilo je i tako puno smijeha, tako puno druženja i priče. U početku rata, a tu mislim na period od možda nekih mjesec dana od početka napada, hrane je u podrumu bilo doslovce u izoblju. Jesen je tek bila počela, prohladna ali bogata..sa vrtova smo donosili tko je što imao, sve bismo stavljali na jednu hrpu u prostoriji koju smo prenamijenili u kuhinju a kuhalo bi se svašta, kako koji dan. Meni su s tog početka rata nekako najviše ostala u sjećanju jaja i kruh pečen ili pohan u jajima. Naime, živjeli smo nekad (a živimo i sad) pokraj veterinarske stanice, a kako je struje nestalo odmah u startu, inkubatori s jajima su bili puni a jaja je trebalo pojesti da se ne pokvare. Eee to je bila prava fešta od jaja. Kruh smo u to doba još nabavljali iz pekare, a znali su nam ga donositi i kamionom crvenog križa pa smo ga tada pohali. Meni je u to doba najveći specijalitet bio komad pohanog kruha i preko njega tanki komadić prepečenog mesnog nareska. Jer, naime i salame i narezaka smo u to doba imali puno, jer nije bilo struje, hladnjaci nisu radili i moralo se pojesti sve što se može pokvariti.

Od jušnih jela najviše smo kuhali krumpir paprikaš, u početku s mesom, a kasnije kad smo meso pojeli ćoravi paprikaš 😉 Grah se također često znao naći na meniju kao i kupus, dok ga je bilo. Kako je vrijeme odmicalo, Vukovar je postajao sve razrušeniji, mi smo iz podruma izlazili sve rijeđe i zalihe hrane su se malo po malo istopile.  Na kraju nam je preostalo tek nešto malo krumpira, kanta meda, kanta svinjske masti, 4 teglice ukiseljene paprike, 2-3 teglice pekmeza i jedna oveća vreća brašna. Vode nije bilo, pa smo skupljali kišnicu koja se prokuhavala i hladila kako bi bila pitka. I tada smo se dosjetili da bismo od brašna i vode mogli peći uštipke. Pronašli smo u jednoj kući i malo soli i fešta od uštipaka je mogla početi. Od toga dana pa sve do pada grada, mi smo jeli uštipke svaki dan za jedan obrok. ‘Recept’ za podrumske uštipke sam objavila ovdje . Uštipci su bili idealni, jer od relativno malo sastojaka ispalo ih je prilično puno, bili su zasitni jer sam ih pekla na svinjskoj masti i s vremenom je to postao moj zadatak u podrumu – peći uštipke 🙂

S nama je u podrumu bila i jedna žena, teta Ljuba koja je znala razvlačiti kore za pitu. Jednog je dana rekla da joj je dosta više uštipaka i da će nam sad ona napraviti krumpirušu. E, daj si probajte zamisliti kako je to napraviti home made krumpirušu u podrumu, bez daske i stola, bez valjka za tijesto i uz svjetlost jedne krcave svijeće 😉 No, Ljuba je bila nepokolebljiva – krumpiruša je morala biti i točka. Umjesto daske isčupali smo poklopac od stare singerice, umjesto valjka poslužila je staklenka, Ljuba se razbacala po podrumu i za nekoliko je sati iz stare peći na drva iz koje se dimilo na sve strane, zamirisalo tako fino, tako lijepo da bih se mogla zakleti da taj miris i danas mogu osjetiti kad zatvorim oči. Ta njezina krumpiruša, bila je nešto najbolje što sam ja ikad probala do tada. Godinama sam poslije pokušavala napraviti takvu krumpirušu, ali to jednostavno nije bilo to. Možda je stvar bila u tome što sam tada bila baš jako gladna i što osim toga nije bilo ništa drugo za jesti..neznam.. no znam da i danas tu krumpirušu pamtim kao jedan od svjetlijih ratnih trenutaka 😉

I onda je došao 18.11., pa je došao i 19.11. ujutro, a mi smo još uvijek bili u podrumu. I sad, osluškujemo što će se dododiti, vani tišina uz povremene rafalne zvukove a ja razmišljam hoću li stići ispeći još jednu turu uštipaka da ponesemo sa sobom ako budemo morali ići van iz podruma. Ako????? Strašna je ta ljudska svijest i to koliko smo u stanju negirati neke stvari i događaje i ignorirati ih. Tog 19.11. ujutro, ja sam stajala u podrumu kraj šporeta i pogađate, pekla uštipke. Žurila sam se jako, neki su mi i zagorili. U podrumu sveopća panika i gužva, svi trče, skupljaju stvari u vrećice i nekakve ruksake, sa ulice se sa megafona čuje naizmjence Marš na Drinu i jezivi glas koji govori: “Građani, vi koji nedeljama niste videli sunce, koji mesecima živite u podrumima, istaknite visoko belu zastavu i to će biti znak da prestanemo sa dejstvima. Mi znamo da vi želite da se predate ali nam dajte do znanja da li da prekinemo ili da krenemo na sveopšte uništenje...” nije mi tada baš bilo jasno zašto da se predajemo kad nismo ništa učinili, i čemu te bijele zastave…pa nismo u vesternu nekakvom…al’ dobro. Ja sam panično pokušavala ispeći svoje uštipke, na kraju je tava završila na podu, ulje po meni, uštipci razasuti po šporetu i dok smo trčali prema bolnici sa nekakvim bijelim majicama u rukama ja sam samo razmišljala o uštipcima i tome kako ćemo sad biti gladni. Čudno je to ustvari, ali baš tako je bilo.

Evo, tako da znate, i u podrumu se nekad dobro jelo, nekad više, nekad manje, ali se jelo 😉 U životu sam zahvalna na mnogo čemu i smatram se sretnom ženom. Rat me možda natjerao da odrastem malo prije od svojih vršnjaka, ali me i naučio tako puno toga. Prije svega cijeniti život, cijeniti male stvari, cijeniti hranu. Jer, kad na kraju ostanete goli i bosi, bez prividnog izobilja kojim se okružujemo u svojim životima, shvatite da je za život potrebno tako malo i da sve što nam je potrebno već imamo…imamo dovoljno. Imamo jedni druge, imamo život. A to je ono najbitnije. I to bi možda trebala biti misao vodilja kada večeras zapalite svijeću za Vukovar. Zapalite je sa zahvalnošću u srcu a ne samo kao nešto što svi rade jer je to taj dan.

Print