Dok mama kuha ručak za čovjeke (tako kaže moj Bruno), djeca su se dala na kuhanje ručka za svoje omiljene peseke. Igranje sa plišancima, ponajviše malim psićima i macama ih ne pušta već mjesecima. Voze ih u kolicima, nose na igrališta na ljuljačke, spavaju s njima, hrane ih….Idejama što sa pesekima i macama nema kraja. A svaki put kad požele nešto ‘skuhati’ ponudim im suhe pužiće. Idealni su za miješanje, lako se pokupe ako se rastepu po podu, ne proljevaju se, ne lijepe i miješanjem proizvode sasvim ‘normalnu’ količinu buke koju susjedi mogu podnijeti 😉 A opet, stvarni su: to je hrana koju i ‘čovjeki jedeju’ pa je igra puno realističnija a i peseki se bolje najedu pužića nego plastelina 🙂 Živjeli pužići!
Ovu količinu pužića s kojima se igraju imamo već mjesecima; čuvam je u posebnoj kutijici i uvijek im dajem iste pužiće pa je i investicija u igru minimalna. Nakupovali smo se svih ovih godina hrpu dječjeg posuđa za igranje i malih šalica i malih vilica i žlica, ali ništa im nije tako interesantno kao moj ‘pravi’ pribor, prave kuhače i metlice od miksera i prave velike zdjele. Jedno vrijeme sam bila protiv toga, i pokušavala isfurati spiku: ‘to je moje i točka – imate svoje igračke…’, ali kada sam vidjela kako im je to gušt a doista nikad ne strgaju ništa, nisam mogla odoliti a da im ne udijelim ‘svoje igračke’. Često su samnom u kuhinji i asistiraju pa sada već znaju što ide uz što, koliko treba da se pužići skuhaju. znaju da se pužići ‘metnu u hrelu vodu’ (vrelu), znaju da se biskvit u kalupu za tortu treba ‘izgraditi’ (čitaj: zagladiti 😉 ), da se ‘žuranjak’ treba odvojiti od ‘bjenjanjka’ i dok ih poskirivečki slušam kako se razgovaraju o tim ‘bitnim stvarima’ dok kuhaju, umirem od smijanja.
Zato, nemojte biti zakočeni i ljutiti se zbog nepotrebnih stvari. Nered se pospremi, strgano se popravi ali dječja sreća, smijeh, veselje i vrijeme provedeno s njima su neprocijenjivi.
Prikaži komentare (0)