Bila jednom davno jedna ulica na kraju grada, ništa ljepša ni bolja od drugih ulica, ali nama djeci koji smo živjeli u njoj najdraža i posve posebna. Ne samo zato što smo na toj ulici bili po cijele dane smišljajući svakakve igrarije i spačke, već i zbog ljudi koji su u njoj živjeli. Bilo je to vrijeme kada su se susjedi sa susjedima družili, međusobno si pomagali i uglavnom bili dijelovi jedne velike obitelji. Bilo je tada apsolutno nepotrebno zaključavati kuću jer ljudi su ljudima vjerovali. Ispred skoro svake kuće bi bila drvena klupica, na kojoj bi se u rana proljetna i ljetna predvečerja dok se spuštao suton i dok je sve mirisalo po rascvjetalim bagremima i lipama, okupljalo i raspredalo o proteklom danu.

Jedna takva klupa bila je i ispred kuće naših susjeda teta Ane i čika Đure. Teta Ana i čika Đuro su bili stariji bračni par bez djece, i vjerovatno su baš zbog toga oko sebe uvijek okupljali cijeli čopor djece iz ulice. Bilo je recimo sasvim normalno kod njih se za večeru najesti kruha namočenog u bijelu kavu ili s čika Đurom utamaniti oveći komad slanine sa kruhom. Čika Đuro je bio ogroman čovjek, visok, debeo i vrlo glasan ali prilično dobrodušan. Radio je u Borovu u noćnim smjenama pa je često po danu spavao, a kako smo se mi klinci nekako najčešće igrali ispred njihove kuće, teta Ana nas je vječito grdila i stišavala ne bi li se njezin Đuro naspavao. Čika Đuro je uglavnom bio čovjek kojemu smo mi klinci vjerovali jer nam je uvijek bio spreman objasniti sve što nas je zanimalo bez obzira na to koliko posla imao ili ne a teta Ana, stara šokica koja je uvijek u špajzi imala nekakve sitne mirisne kolačiće, uživala je pokazivati nam svoje zalihe najšarenijih salveta na svijetu. Kraj njihove bi se klupe uvijek zaustavljalo puno ljudi – bilo da su išli s posla kući, ili su se vraćali iz polja s motikama, ili su se samo šetali a i one koji nisu stali na čašicu  razgovora čika Đuro bi uvijek glasno pozdravljao i  nešto dobacivao. Odraslima je to išlo na živce jer čika Đuro je bio čovjek bez dlake na jeziku i sve što je mislio je rekao jasno i glasno, svidjelo se to komu ili ne, pa su oni uvijek nešto gunđali o njemu, ali nama klincima, čika Đuro je bio car!

U kasna proljetna a još češće ljetna predvečerja, naša bi ulica odjednom zamirisala sasvim posebnim mirisom – mirisom pečene slanine. Bio je to ritual o kojem se brinuo baš čika Đuro i u kojem smo sudjelovali svi. On bi nam nabavio ražnjeve u doli kod Dunava, razglasio po ulici da se naveče peče slanina i to je bilo dovoljno da se od običnog dana učini prava i baš posebna gozba u kojoj smo mi klinci posebno uživali. Jer, ispeći sam sebi svoju večeru nije bio baš bezazlen pothvat – trebalo je znati štap sa slaninom okretati i paziti da se ne zapali, trebalo je znati svako malo potapkati kruh slaninom koja se fino počela topiti i pržiti na žaru (i danas mi je okus tog kruha u sjećanju kao nešto najfinije što postoji 🙂 ), ali najbolje od svega je bilo to što se uz tu vatricu, koja je tako lijepo i gotovo magično titrala moglo pričati o svemu i svačemu, o temama koje nam inače nikad ne bi pale na pamet. No, ne rijetko se znalo dogoditi da ne pričamo ama baš ništa nego da samo sjedimo oko vatre, svako na svojoj maloj drvenoj hoklici i gledamo ispred sebe osluškujući pucketanje vatrice i naslučujući miris i okus fine pečene slanine. Posebna je čar bila u tome što se sve to odvijalo po mraku, roditelji su nam to dozvolili, jer čika Đuro je bio s nama pa se čovjek u toj dobi morao osjećati baš nekako posebno velik i bitan.

Predivna su to sjećanja koja i danas žive u meni i zbog kojih mi se  i danas otme osmjeh u kutu usana. Često se danas može čuti prizvuk težnje i nostalgije za prošlim vremenima; reći će mnogi kako se nekad živjelo bolje, lakše i kvalitetnije, kako su nekad bila druga vremena koja se jednostavno ne mogu vratiti. I kada to čujem poludiiiiim! Činjenica je definitivno da današnji ubrzani tempo života uzima preveliki danak i da su se ljudi jednostavno otuđili jedni od drugih. No, mora li doista biti tako? Način na koji ćemo živjeti određujemo prvenstveno mi sami. Ma na stranu financijske krize, raspadi sistema, padovi burze, poskupljenja ova i ona – svima nam je teško, ali učiniti si život kvalitetnijim može svatko od nas u svakom trenutku. Svi mi imamo dobre i loše dane, ali zašto onda ne iskorisiti bar ove ‘dobre’ u našu korist.

Preselivši se u Vukovar u našem se životu promijenilo jako puno toga. Neke su stvari ispale dobre, neke loše no ono što me posebno veseli je to što imam osjećaj da smo se nekako vratili korjenima. O čemu pričam? Pa o tome da smo svaki slobodni trenutak negdje vani, najčešće na Dunavu i malo po malo klinci su to počeli uzimati ono ‘zdravo za gotovo’. Sjetila sam se prilikom jedne šetnje do Dunava pečenja slanine iz mog djetinjstva i predložila mojoj ekipi nešto slično. Kada smo prvi put to napravili s djecom, oduševljenju nije bilo kraja. Spustili smo se do Dunava, na šljunčanu plažu, ponijeli male štapove za ribolov, ruksake sa dekicom, sokom i malo slanine i krenuli u akciju – prvo skupljanje grančica, pa malo većih drva, pa potraga za dovoljno dugim štapovima za ražnjeve… Ma ljudi moji, ne mogu vam opisati to oduševljenje i sjaj u očima što su apsolutno i potpuno svrsishodni i što sudjeluju u svemu – od pripreme vatre, pečenja slanine, razglabanja o svemu i svačemu uz vatricu…Dozvolili smo im da na vatru nakon što smo se fino najeli mogu bacati što god žele – od starih plastičnih boca, guma, tenisica koje je Dunav ostavio za sobom nakon što je opao, školjki…Naučili su tako npr. kako koja tvar gori, kakve je boje dim od čega, naučili su također kako se vatra gasi i koliko može biti opasna ako je čovjek neoprezan.

Shvatili smo tako da djeca po prvi put u životu percipiraju neke stvari i da će im se to što sada dožive urezati duboko u sjećanje baš kao što se i meni urezalo ono naše pečenje slanine s čika Đurom. Mislim da se definitivno bit života odražava u svakom proživljenom trenutku, a samo je na nama samima da svaki taj trenutak učinimo posebnim i vrijednim pamćenja. Ništa lakše, zar ne? 😉

 

Oznake:

  • Prikaži komentare (0)

Vaš e-mail neće biti objavljen. Obavezna polja označena su sa *

Komentar

  • Ime *

  • E-mail *

  • Webstranica

Pročitajte na ReciPeci i …

Lasagne od špageta bolognese i patlidžana

Vaši recepti za nagradnu igru Recept poslala: Tanja Gregur iz Preloga “Nedavno mi je ostalo špageta s bolonjezom i pohanih ...

Tupperware i ReciPeci, ljubav na prvi pogled

Jeste li možda čuli za Tupperware? Ma sigurna sam da jeste, jer ovaj se izvrsni proizvođač posuđa i kuhinjskih pomagala ...

Dječja hranilica – kakvu izabrati?

Prilikom nabavke dječje opreme mnogi se roditelji susreću sa mnogo dilema ili čak trilema – što nabaviti?, gdje nabaviti?, što ...

Škola je gotovaaaaa

Piše: Mara Čović, pedagog ŽIVJELI ŠKOLSKI PRAZNICI! Za sve učenike u Republici Hrvatskoj školska godina završava sredinom lipnja.  Nakon toga datuma, ...

Proljeće – sezona alergija

S dolaskom proljeća došlo nam je i puno radosti koje ono sobom nosi, neizmjerno puno mogućnosti boravka u prirodi na ...

Nenasilno rješavanje sukoba

Piše: Mara Čović, pedagog JOŠ O NASILJU MEĐU DJECOM Spomene li se riječ nenasilje i suradnja, mnogi od nas pomisle na ...