Nenasilno rješavanje sukoba

Spomene li se riječ nenasilje i suradnja, mnogi od nas pomisle na ratne strahote koje smo prošli i na tragove koji su ostali. Može li se tako zaustaviti nasilje i rat? S nevjericom odmahujemo glavom, uvjereni da se nenasiljem ne može protiv nasilja.

Da li svijet u kojemu živimo više sredstava izdvaja za nasilje-rat ili za nenasilje-mir? Da li se u našoj školi i obiteljima uopće nešto uči o ljudima koji su probleme rješavali nenasiljem ili je naša povijest ratova i vojskovođa?

Pogledajmo malo oko sebe. Što vidimo? Što čujemo?
Pustite me na miru! Zašto vičeš na mene? Ti si kriva. Ti uvijek hoćeš biti najpametnija! Osvetit ću se ja već! Gubi mi se s očiju!

Nasilja je na pretek: roditelji se svađaju, susjedi se glasno vrijeđaju, djeca se tijekom odmora u školi tuku, u medijima je sve više nasilja.

FILOZOFIJA NENASILJA

Budući da ratovi – prema Povelji UNESCO-a započinju u glavama ljudi, na UNESCO-u i na školama diljem svijeta je da taj početak ratova zaustave. To je rekao Robert Müller pri dodjeli UNESCO-ve nagrade za mirovne edukacije u rujnu 1989. godine. Nedugo iza toga započeo je rat na Balkanu.

Upravo nas je rat ponukao da se potrudimo pokazati da ljudi nisu samo destruktivni. Nasilje ponižava i nasilnika i žrtvu. Proučavanje ekosustava tijekom posljednjih desetljeća pokazuje da je većina odnosa između živih organizama bitno surađujuća i da su suradnja i međusobna ovisnost zakoniti načini na koji se živi sustavi organiziraju na svim razinama. Čovjek je jedini živi stvor na ovom planetu koji prekoračuje sve granice.

Zauzimanje za nenasilje počiva na holističkoj slici svijeta i vjerovanja u bitni kreativni potencijal svakog čovjeka. Ljudi su rođeni s unutrašnjim porivom da stvaraju, da budu znatiželjni i inventivni, da istražuju i eksperimentiraju. Naše odrastanje i odgoj taj poriv ili potiskuju ili ohrabruju. Kamen temeljac našeg rada je nenasilje – traganje za kreativnim i mirnim, suradničkim rješavanjem teških situacija kroz koje rastemo i mijenjamo se. Osnovna naša ideja je biti u miru sa sobom, s drugima i prirodom. To je podupiranje kvalitete života uopće.

ŠTO JE NASILJE A ŠTO NENASILJE?

Nasilje je svaki onaj postupak koji razara, ugrožava, oštećuje i ponižava ljudsko biće. Nasilje koje vršimo nad sobom, nad drugima i nad prirodom ugrožava opstanak na zemlji.

Nenasilje je svaki onaj postupak koji pospješuje prirodni rast i razvoj osobe, utjelovljuje ju i uzdiže kao vrijednost za sebe. Nenasilje je postupak koji počiva na poštivanju svakoga pojedinačnoga ljudskog bića i vrijednosti života kao takvog. Ti postupci podrazumijevaju aktivnu živu snagu, kreativnost i inventivnost.

Evo nekoliko mišljenja što je nenasilje:

• Nenasilje je stoičko podnošenje nasilja.
• Nenasilje je živjeti u skladu, harmoniji, ravnoteži sa sobom, drugima i prirodom.
• Nenasilje je izbjegavanje nasilja.
• Nenasilje je strategija mirnog, a uspješnog rješavanja konfliktnih situacija.
• Nenasilje je vraćanje mačeva u korice.
• Nenasilje je konstruktivno rješavanje problema u ljudskoj zajednici, pri kojem se čuva ljudsko dostojanstvo protivnika i nas samih.
• Nenasilje je pacifistička filozofija.
• Nenasilje je najaktivnija i najveća snaga, energija velikog potencijala.
• Nenasilje je način života koji počiva na pasivnom otporu.
• Nenasilje je najveća i najvažnija sila u svijetu. Nitko ne može biti pasivno nenasilan.

DJECA I NASILJE

Pogledamo li samo letimično podatke o životnim uvjetima djece širom svijeta, ostajemo bolno zaprepašteni. Više od 70 milijuna djece u svijetu je napušteno, a nebrojeno više zapušteno. Djeca trpe sve moguće oblike nasilja, fizičkog i psihičkog, neposrednog i prikrivenog, kao što su zapuštanje, zlostavljanje, ekonomsko iskorištavanje, narkomanija i seksualno manipuliranje, agresivnost odraslih, neuspjeh u školi.

Djeca u nasilju osjećaju: stres, posttraumatski stres, stresna događanja.
Najčešća stresna događanja kojima djeca postaju žrtvom u ratnim i poslijeratnim prilikama jesu:

• smrt roditelja ili bliske rodbine,
• blizina bojnih operacija – život u okruženju prve linije fronte,
• život u progonstvu ili izbjeglištvu,
• odvojenost od drugih članova obitelji,
• svjedočenje nasilju nad bliskim osobama,
• izravna izloženost nasilju – žrtva napadaja,
• patnje zbog tjelesnih povreda odnosno ranjavanja,
• osobno uključenje u vojne ili paravojne postrojbe,
• siromaštvo i bijeda uslijed materijalnih gubitaka.

Stres ili pritisak koji pak djeca osjećaju u normalnim okolnostima dolazi podjednako od obiteljske i školske situacije. Ono što djeca najčešće i ponajviše osjećaju kao nasilje u normalnoj obitelji i školi jest pritisak odraslih da ih modeliraju prema nekoj svojoj zamisli o uspješnom, dobrom i sretnom čovjeku. Time im odriču pravo da budu svoji, odnosno drugačiji, različiti. Naposljetku, sve djetetove potrebe, one za prostorom, vremenom za igru i počinak, intimom, svojim prijateljima, itd. podređene su tehnologiji i tempu suvremenog života.

U tom sustavu života dijete nema legitimnog načina da sebe štiti, odnosno artikulira. Postoji Konvencija o pravima djeteta, ali u sustavu nema mehanizama, legitimnog oblika ili zajamčenog prostora koji bi djetetu posredovao njegova prava. Stoga bi odgoj za nenasilje i suradnju unutar postojećega školskog sustava mogao biti oaza u kojoj bi djeca mogla živjeti bez nasilja.

RJEŠAVANJE SUKOBA MEĐU DJECOM

Način na koji djeca i mladi ljudi uče reagirati na sukob imat će presudni učinak na kvalitetu njihova života i života zajednice. Sukobe li se mladi unutar svoje grupe, među vršnjacima, prepuštamo ih sebi ili ne – što je gotovo pravilo – učimo nasilnom rješavanju sukoba (ishod: poraženi i pobjednici). Od najranije dobi naučeni smo da sukobe rješava autoritet: roditelj, učitelj, vođa bande, šef, policajac, ravnatelj, sudac. Sukob će riješiti netko izvan sukobljenih strana ili će pobijediti jači, a izgubiti slabiji.

Na sukob se može reagirati na dva bitno različita načina: svađom, tučnjavom, vrijeđanjem, prekidom odnosa ili pak razgovorom, uzajamnim usuglašavanjem, dogovorom, pomirenjem i suradnjom. Prvi način nije rješenje.

Nenasilno rješavanje sukoba znači usmjeriti energiju u traženju izlaza iz sukoba, a ne traženje krivca. To je moguće kada sukobljene strane prestanu inzistirati svaka samo na svom zahtjevu, te odjednom razaberu uzajamnost interesa.

Sukobljene strane postaju sposobne uzajamno se prihvatiti i shvatiti interese obiju strana, one se ujedinjuju ili surađuju u rješavanju sukoba. Više ne napadaju jedna drugu, nego zajedno napadaju problem.

Nenasilno rješavanje sukoba nije nimalo jednostavno. Ono polazi od stvaranja jedne nove kulture – kulture nenasilja. To ujedno znači znati slušati i razumijevati druge. To znači moći ovladati destruktivnom snagom svojih emocija, koje silovitim načinom svog izražavanja obično ruše naše odnose s drugim ljudima. To znači imati strpljenja i mašte da se iznalaze i nađu rješenja koja mogu biti prihvatljiva za obje strane u sukobu.

Dragi roditelji i odgajatelji, želim vam da u rješavanju sukoba s djecom potičete i umnožavate razumijevanje i snošljivost za dobro svih nas.