Uskršnji običaji

Još odmalena nikad se nisam mogla odlučiti koji blagdan više volim:  Uskrs ili Božić. Božić je uvijek bio poseban jer usred zime donosi toliko topline i lijepih, toplih osjećaja, druženja s obitelji  i događanja koja krijepe dušu. A uskršnje vrijeme i uskršnji običaji su nama djeci uvijek donosili pregršt radosti. Prije svega, Uskrs je u proljeće, moje najdraže godišnje doba kada se sve budi, sve miriše i obećava, kada nas sunce svojim prvim pravim toplim zrakama mami van i jednostavno tjera na aktivnosti. Dok sam bila dijete znala sam da uskršnje vrijeme počinje korizmom, da je to vrijeme odricanja i posebne molitve, promišljanja o žrtvama i oprostu, ali sve je to padalo u drugi plan u tom radosnom iščekivanu Uskrsa.

Na cvjetnicu smo imali običaj, rano ujutro umivati se u ljubičicama. Sjećam se kako sam se znala ranom zorom  ustati i otrčati van da naberem svježe ljubičice u kojima se valjalo umiti. Po bakinoj teoriji to je bio ritual koji je obećavao ljepotu i miris tog cvjeća kroz cijelu godinu na tvom licu i u tvojoj duši. Čak i u odrasloj dobi znala sam se prisjetiti djetinjstva kroz to umivanje i koliko god bila smješna sama sebi dok sam se zapljuskivala vodom sa mirisnim cvjetovima, uvijek sam se nakon toga osjećala baš nekako posebno vedra i nasmijana  – onako istinski, iz sveg srca 🙂

Subota prije Uskrsa oduvijek je bila rezervirana za svakakve aktivnosti ali prije svega za famozno farbanje jaja! Već ujutro bi cijela kuća mirisila po kuhanoj šunki koja se morala dobro rashladiti prije uskršnjeg jutarnjeg posvećenja u košari u crkvi. Mama bi se također motala po kuhanji jer trebali su se početi peći uskršnji kolači, obavezno neki kremasti, fini, a baka buhtle s pekmezom i vrhnjem koje je umakala u orase i već tradicionalno orehnjaču i makovnjaču koje je ona zvala Gužvara.  Jaja su se uvijek farbala poslijepodne. Novinski papir na stol, staklenke s bojama, šareni preslikači, gumice i vosak i mašta je dobila krila. Što šarenije to bolje i izrada pisanica je mogla početi 😉 Od unakrsno postavljenih gumica preko jajeta smo nakon umakanja u boju dobili uskrsne pisanice sa šarenim prugicama, od topljenog voska smo kapali točkice ili smo pustili da se vosak slijeva u nepravilnim odljevima pa je to onda nakon umakanja u boju također izgledalo jako lijepo i dekorativno. A tek kombinacija gumica i voska auuuu…divljenju nije bilo kraja 🙂 Baka je znala uvijek nekoliko jaja kuhati na svoj ‘starinski način’ u vodi s lukom (danas bi se to sigurno zvalo ‘eko – etno…nešto’ farbanje pisanica 😉 ) Takva bi jaja stavila u najlonsku čarapu, ispod nje bi uvukla neki lijepi dekorativni list ili vlas trave od kojeg bi onda nakon farbanja ostao lijepi trag. Takva su jaja imala ljubičasto-smeđu zagasitu boju. Nakon dobro odrađenog posla koji se znao odužiti i na nekoliko sati, svako bi jaje premazivali komadićem slanine kako bi jaja dobila poseban sjaj.

Nakon toga, mi klinci krenuli bismo na branje trave za izradu gnijezdaaaaa 🙂 Postojala je naime i posebna vrsta trave koja je bila specijalno tražena u ulici (to je ona sa tamno zelenim dugačkim i širokim vlatima – ime: nepoznato i nebitno) pa smo se nerijetko znali pograbiti za najbolji busen trave ;). Jer bilo nas je cijeli čopor ekipe za branje trave. Pitate se, kakvog gnijezda? Čemu gnijezdo? Pa gdje bi inače uskršnji zeko donio darove??? Da samo znate koje je to bilo uzbuđenje dočekati uskršnje jutro da vidimo šta je zeko donio. Obično je zeko donosio slatkiše ali znala se tu naći i pokoja baš u to doba željena igračka ili knjigica. A jednog je jutra u našem gnijezdu osvanuo pravi mali živi zec! Koje uzbuđenje, koja radost! Mama nam je rekla kako se tom zeki baš jako svidjelo naše gnijezdo i da nikako nije htio otići nego je odlučio ostati zauvjek s nama. Godinama smo imali tog malog bijelo-crnog zečića, koji je, ispostavilo se tek poslije, bio ženka pa nam je poslije toga ‘rodila’ još puuuuuno malih zekana koje smo obožavali.

A onda je uslijedio obilni uskršnji doručak koji je baka već pripremila i sve postavila na stol dok smo se mi divili sadržaju gnijezda. Tradicionalno se tu našla kuhana šunka, kuhana jaja, mladi luk i hren. A prije svega valjalo je odigrati igru – tucanje jajima. Igra se u paru, svaki igrač uzme po jedno jaje i onda se jajima tucnu jedno o drugo i čije se prvo razbije taj je izgubio. Nisam voljela tu igru, jer nisam voljela gubiti  pa sam razbijala jaje po jaje dok ne bih pobjedila sestru, a sva jaja koja se razbiju moraju se i pojesti. Mislim da sam od onda zamrzila kuhana jaja 😉  Nakon doručka smo svi zajedno uvijek išli u crkvu na svetu misu, naravno specijalno svečano uparađeni ( i danas još pamtim one heklane bijele  dokoljenke i suknjice na volane)…pa ručak, uskrsni kolači, dragi gosti… a vani sunceeee…Da, obožavam Uskrs!

Baš zbog tih divnih sjećanja na to nevino dječje doba kada smo se znali radovati malim stvarima, nastojim tu tradiciju prenijeti i svojoj djeci i neizmjerno sam sretna kada ih vidim kako uživaju u istim stvarima koje su i mene činile tako sretnom dok sam bila dijete. Budući da smo ipak pomalo i Međimurci, uveli smo još jedan običaj dodatno a koji je tipičan za Međimurje, Zagorje i Podravinu: paljenje vuzmenke na noć prije Uskrsa. Običaj je to koji simbolizira dolazak kristove svjetlosti i uskrsnuća. Zapali se hrpa suhog granja, što veća – to bolje ( u Međimurju se čak održavaju natjecanja u najvećoj i najljepšoj vuzmenki), oko koje se okupi mnoštvo dragih ljudi. Djeca to obožavaju jer im dozvolimo da budu vani po mraku, oko vatrice i to im je jako uzbudljivo. Na žaru od vuzmenke kasnije pečemo kobasice i špek na dugačkim štapovima. Bude tu svačega, i kobasica koje se vuku po zemlji i spaljenog špeka ali najviše puno dobre zabave i smijeha.

Eto, takav je Uskrs u našem domu od kad pamtim za sebe. Uzbuđeni smo već sada i jedva čekamo da prođe još jedan tjedan pa još jedan i da konačno dođe Uskrs koji svi tako željno čekamo. Na slikama možete vidjeti kako je to bilo proteklih godina.

A vi, ako već niste, izvadite uskršnje dekoracije iz kutija, krajnje je vrijeme. Uskrs nam kuca na vrata, donosi nam svjetlost, spokoj i nadu. Ako niste od onih koji slave Uskrs, slavite proljeće jer tako je divno uživati u svakom sunčanom proljetnom danu. I zapamtite, tradicija jeste nešto što se prenosi s koljena na koljeno ali ako sami ne pridonesete jednoj kariki tog magičnog lanca, čarolija će se rasplinuti. Isto tako, nemamo možda svi svoje neke tradicionalne običaje vezane sa Uskrs, no nikad nije kasno napraviti samo svoje obiteljske male rituale kojih će se vaša djeca sjećati cijelog svog života i koje će nositi kroz život kao svoje najveće nasljeđe. Okitite stan bar jednim šarenim jaglacom ili malim šarenim picekom ili jajcem, napravite samo svoj mali proljetno uskrsni vjenčić za vrata, dopustite djetetu u sebi da se razigra i odmah će sve imati neki bolji smisao.

Print