Kako preživjeti 1. dan škole i vrtića?

Puno se ovih dana piše i spominje početak nove školske godine. Časopisi i portali puni su raznih savjeta kako što bezbolnije započeti školsku godinu, kako vašeg klinca što bolje pripremiti na ono što ga čeka u školskim klupama, svi nešto čestitaju i smješkaju se raznježeno naročito kad se spomene polazak prvašića u školu. Možda sva ta halabuka oko početka škole i vrtića i zaslužuje biti ‘halabuka’ i nešto euforično, djeci koja prvi put ulaze u školu i vrtić to i jeste, no roditelj kao roditelj uvijek pronađe bar još jednu brigu više i razlog za zabrinutost, od čistih tehničkih detalja tipa prelaženja preko ceste, užasno preteške školske torbe, adaptacije djeteta na nastavi i još milijun drugih sitnih stvari i u svemu tome jednostavno ne stigneš poraditi na sebi. Na kraju priče, nisi ti kao roditelj tu bitan, bitno je dijete, njegova sreća, zadovoljstvo, napredak, odrastanje pa ipak, zašto se danas osjećam tako iscrpljeno i jadno?

Danas mi je bio jako težak dan. Ustvari, jedan od stvarno težih dana…iako, teško je to s t tim ‘teškim‘ danima, jer uvijek kada se dogode nekakve neizbježne ili neželjene stvari, pomislimo kako je baš to ‘to’ što smo najteže napravili u životu i ako smo ‘to’ preživjeli, preživjet ćemo sve i svašta. Razlika je možda samo u tome kako određene stvari doživljamo s godinama, razlika je u našoj spremnosti na toleranciju, na žrtvu, na donošenje odluka i nošenje s posljedicama tih odluka.

Kao majka susrela sam se do sada sa dosta teških odluka, puno se puta toliko toga lomilo u meni dok sam morala odlučiti nešto u vezi odgoja, bolesti, operacija, privikavanja na nove životne uvjete prilikom selidbe…ma hrpa toga. I nakon svega toga, čovjek se jednostavno opusti i pomisli: ma ništa me ne može iznenaditi, ništa me ne može pokolebati u smislu mojeg života a to je da sam prije svega majka i da taj posao odrađujem savršeno dobro. Pomisliš: “Sve do sada sam napravila dobro, vidim to po svojoj djeci koja izrastaju u sretna i zdrava mlada bića, sve u vezi njihovih odluka, dilema, preispitivanja, odrastanja imam pod kontrolom.” I uhvativiši se u mrežu takvih razmišljanja u jednom trenu se doista osjetiš kao žena – majka – kraljica ili nešto slično tome. I onda dođe taj dan: jedno dijete krene u 5. razred, drugo dijete u 1. razred, treće dijete krene u predškolsku vrtićku skupinu. Cijelo ljeto (no dobro, pola ljeta 😉 ) mahnito kupuješ knjige i školski pribor, patike, majice, hlače, dresove za tjelesni, ostaneš nakon toga doslovce praznih džepova i nije ti žao jer to je za njihovo dobro i to im treba. Organiziraš, kalkuliraš, pakiraš, umotavaš, spremiš sve i onda – oni odu. Ovi mali sa sjetom u očima i sakrivenim suzama, ovaj veći bez osvrtanja, a ti sada već samo majka ostaneš u totalnom šoku shvativši tek tada da je jedan period života neminovno završio i da se vratiti neće više nikada. I osjetiš bol, tupu bol u grudima izazvanu nemoći da zaustaviš vrijeme, da ih zadržiš kraj sebe bar još malo, da ne odrastu nikada, da budu zauvijek onako bezbrižni bez ikakvih obaveza. Prostrujala mi je kroz glavu i ona poznata uzrečica iskusnijih roditelja veće djece: “eeehhh vidjet ćeš ti kad malo porastu – mala djeca mala briga, velika djeca velika briga” i moram priznati da mi nikad to nije bilo previše jasno. Ne mogu reći ni da sam danas baš najsigurnija u to, no nekako naslućujem što su mi željeli reći…

Danas je bio prvi školski dan mojem prvašiću, mojem petašiću i prvi vrtički dan mojoj princezi. Sve je prošlo uz manje turbulencije i negodovanja i vjerujem da će sve biti ok što se svladavanja novih obaveza tiče. Pitam se samo, kako svladati tu majčinsku zvjer u sebi koja me tjera da osjetim prazninu svaki put kad pomislim na vrijeme koje dolazi i donosi nešto novo i nepredvidivo dok su u meni još uvijek tako žive slike iz vremena dok sam ih nosila u sebi, dok sam ih dojila i uspavljivala na rukama. Vjerujem i nadam se da će me isto to vrijeme koje dolazi naučiti prihvatiti nove situacije i da ću uz svoju djecu možda najzad i ja jednom odrasti. A možda se i varam?! hmmm, o tome ću misliti sutra i u stilu Scarlet O’Hara završiti post sa jednim od menih najdražih filmskih završetaka: “After all, tomorrow is another day!”

Kako god bilo, drage moje mame i tate, želim vam sretan početak Nove školske godine, a vašim malim i malo većim sunašcima uspješno svladavanje školskih obaveza.

Print