Prije dvije godine (a danas mi se čini kao da je cijela vječnost prošla od tada) moj je Matko bio na operaciji mandula. Bio je to već krajnji očajnički pokušaj naše pedijatrice da našem malom Matku olakša muke koji je odgađala dok god je mogla. Jer ipak su mandule obrambeni mehanizam gornjih dišnih puteva i ako je život uz njih podnošljiv bolje ih je ne vaditi.

A u to doba bio je bolestan često. I bio je je bolestan jako. Bilo je to doba dok je pohađao vrtić. Boleštine su se nizale jedna za drugom. Preboljeli smo tako sve moguće crijevne viroze, povraćanja, proljeve, bili na puuunoooo infuzija, a onda nam se priljepio streptokok. I nismo ga se mogli riješiti nikako. Gnojne angine i upale mandula uz ekstremno visoke temperature  postale su toliko česte da smo već i sami znali prepoznati simptome i prije nego se bolest zahuktala. Matko se obično u to doba, prije najgore manifestacije bolesti, žalio na bolove u trbuhu u području pupka. Promatrajući pedijatricu prilikom pregleda, naučila sam laganim pritiskom dlana i jagodica prstiju prepoznati natečene limfne čvoriće oko pupka. I to je bio siguran znak da angina opet dolazi. Opet temperatura, opet penicilin, ako smo došli na vrijeme onda samo u sirupu , ali često sirup nije bio dovoljan, pa se liječenje moralo nastaviti injekcijama. Groooozno iskustvo. Njemu toliko bolno, da sam svaki put i ja plakala skupa s njim dok ga je sestra pikala u guzu. I tako najmanje 4 x godišnje.

Tada smo odlučili da to više definitivno nema smisla, da su te njegove mandule odavno prestale vršiti svoju zaštitnu funkciju te naravno uz preporuku naše pedijatrice zakazali operaciju. Pregledom u bolnici ustanovili su da je potrebno izvaditi sve tri mandule (one u grlu i onu u nosu). Bili smo relativno dobro pripremljeni na to što nas čeka. Proučila sam brdo literature o tome, razgovarala jako puno s pedijatricom a i sa drugim mamama koje su prošle slično. Iskustva su bila svakojaka – od prepozitivnih do strašno obeshrabrujućih i zastrašujućih, a budući da nisam sklona panici ni dramatiziranju odlučila sam to skupa sa svojim Matkom podnijeti onako, stoički, čvrsto i u stilu ‘to je nešto što se mora i gotovo!’. Objasnila sam mu sve prije, pitanja je bilo bezbroj, a moj je mali hrabrić strah pokazao tek pred samu operaciju. Rekli su nam da je to rutinska operacija koja ne zahtjeva dugi oporavak niti boravak u bolnici duži od 24 sata. Smjestili su ga u sobu sa još 3 dječaka koja su također čekala operaciju. Bila sam s njim u sobi do naveče (sestre na odjelu su bile jako ljubazne i dopustile mi to iako im to inače nije ‘politika’ ). Budući je imao društvo za 10 (dečki su ludovali cijelu noć i odjelne sestre dovodili do ludila 😉 ) nije mu teško pao moj odlazak iako je to bilo prvi puta u životu da sam ga ostavila negdje bez svog nadzora. Ja sam to prvo odvajanje doživjela mnogo gore od njega. Nisam spavala cijelu noć i već u 7 ujutro sam cupkala pred vratila odjela na kojem je bio.

I onda – operacija! Odvezli su ga na krevetu, Matko se smješkao već lagano omamljen od injekcije koju je dobio prije toga a ja sam u sobi ostala grcati u suzama. Moje malo, najdraže, najmilije  će netko dirati i rezati a ja sam to odobrila i nisam pored njega!!!  Sve u meni je vrištalo, trgalo od nemoći. Tisuću i jedna misao mi se po glavi počela motati…što ako nešto krene po zlu, što ako ga slučajno ozljede, što ako sve to skupa uopće nije bilo potrebno…da, rekli su da je rutinski, ali ŠTO AKOOOOO?????  U međuvremenu su u sobu dolazila i ova druga djeca što su bila operirana prije njega, ali oni su bili vadili samo treću ‘nosnu’ mandulu, nisu histerizirali i već za pola sata su se smješkali svojim mamama. Pomislila sam, pa to doista nije tako strašno!

A onda su dovezli mog Matka. Stenjao je bolno i mrmljao nešto. Sestra mi je rekla da je još jako omamljen od anestezije, da nije svjestan svojih reakcija i da mu ne smijem dozvoliti da okrene glavu jer će se ugušuti sa krvi koja se cijedila iz friške rane. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa sa djetetom. Bacao se po krevetu, mlatio rukama po meni, po sebi, pokušavao vrištati, zagrliti me,  otvoriti usta ali svaki put kad bi to napravio krv se slijevala iz njega. Morao je mirovati na boku a u tom trenutku to je bilo gotovo nemoguće. Nisam ni znala do tada koliko jako i žilavo dijete imam. Svom snagom sam se morala leći na njega i držati ga čvrsto da miruje. Strašno. STRAŠNOOOOO!!!!! Krvi je bilo posvuda, po njemu, po krevetu po meni… Malo po malo, kroz nekih sat i pol takve borbe po krevetu uspjela sam ga smiriti pjevušeći mu na uho pjesmice koje sam mu pjevala dok je bio sasvim mala beba…i konačno je zaspao….Spavao je nekoliko sati, buđenje je bilo užasno bolno, ali krv više nije tekla. I tako, malo po malo, došli smo k sebi i on i ja. Bila sam gotovo cijelu noć uz njega, i to odvajanje u noći i iskradanje iz bolničke sobe mi  je bilo nešto najteže što sam u životu napravila. Proveo je u bolnici još cijeli slijedeći dan i tek iduće jutro su nas pustili doma.

Oporavak je tekao polako ali dobro. Nije se dugo žalio na bolove a već nakon 10tak dana je mogao jesti i malo kruću hranu od čokolina.

Sve u svemu,  grozno iskustvo, strašno bolno….da me pitate da li bih to ponovila, neznam. Imam još dvoje djece, za sad su relativno zdravi, ali ako bi bilo potrebno i ako bi naša pedijatrica (u koju imam beskrajno povjerenje kad je zdravlje moje djece u pitanju) odlučila da je to za njih najbolje, da, učinila bih to opet. Jer, nakon te operacije pa do danas Matko više nikada nije imao težu bolest od prehlade i neznatnog curenja i  šmrcanja nosa. Nema kašljanja, nema upala grla, nema antibiotika – potpuno zdravo i veselo dijete. A to je u konačnici najbitnije. Operacija je ipak imala smisla!  Matko je na operaciju i bol zaboravio relativno brzo – poznajem ga u dušu i vidim to. A ja? Ja zaboraviti nikada neću. Evo, i dok sam pisala ovaj tekst sam plakala, ne mogu si pomoći. To su ožiljci koje nijedna mama ne može obrisati. Ali sve je to majčinstvo, podjednako intenzivno i u sreći i u boli – suze, smjeh, sreća, bol, poljupci, zagrljaji – i sve nas to čini tako postojanima, tako jakima, tako živima…tako…mamama!

Oznake:

  • Prikaži komentare (14)

  • Nina

    E sada si i mene rasplakala,sjetila sam se kada je moja curica išla na operaciju mandula prije 5 godina…Također je stalno bila bolesna,popila hrpu antibiotika prije nego sam ja sama tražila uputnicu za Klaićevu za pregled,jer je moja pedijatrica bila totalno nesposobna i tretirala djecu kao robu na traci….U Klaićevoj su se zgražavali nad stanjem Mirtinih krajnika,naime bili su skroz “rastureni” i morali su hitno van,sva tri.Na pretragama prije operacije su otkrili na ekg-u da ima problema sa srcem,ima preeksitaciju,rupicu u srcu s kojom se svi rodimo,samo se njoj nije zatvorila do kraja.To se moglo i prije otkriti da je pedijatrica barem jednom poslije 4 šarlaha dala uputnicu za EKG,što je i trebala.Srećom,rupica nije velika i zatvara se.Uglavnom,operacija je zakazana,Mirta je otišla u bolnicu,odveli su je u sobu,a nas izbacili i rekli nam kada da se vratimo.Ja sam se vratila prije i čekala da je dovezu…Taj trenutak kada sam je vidjela na kolicima još uvijek pod anestezijom,kao da je mrtva,to neču nikada zaboraviti…Buđenje nije bilo tako strašno,u sobi je bilo djece koja su reagirala kao i tvoj maleni,ali ona se lagano budila,nije bilo puno krvi,samo je plakala,jer ju je boljelo,a naravno,onda ju je boljelo još više…U 16.00 su mi rekli da moram ići…Neću nikada zaboraviti osječaj,kada moraš ostaviti djete sa strancima kada te najviše treba,odvratno!Ujutro su mi rekli da je imala temperaturu i da nije dala da joj stave čepiće,pa joj nisu dali ništa,na što sam ja poludjela,da u cijeloj Klaićevoj nisu imali sirup za temperaturu?!Kada sam počela vikati,našli su ga za 5 minuta.Ona je onda imala 8 godina,a ja joj nikada nisam stavljala čepiće,a mislim da za curicu u tim godinama to više i nije primjereno.Uglavnom,oporavak je išao brzo,i unatoč svim negativnim iskustvima,preporučila bih svima da to naprave,jer od onda nije imala niti jednu ozbiljniju bolest,osim viroze….

  • Sandra

    Da, slično dakle kao i kod nas. Traumatično iskustvo koje je pomoglo našoj dječici da budu zdravija.
    Užasno je i nepravedno to što se u većini bolnica kod nas ne odobrava ostanak roditelja s djecom u bolničkoj sobi, naročito kod ovako traumatičnih zahvata. Činjenica koja bi sve to trebala opravdati je u većini slučajeva to da ‘nemaju sredstava za izvedbu tako nečeg’ ali nama majkama a djeci pogotovo je to slaba utjeha kada se tako nešto dogodi. U takvim situacijama puno znači odjelno osoblje, sestre i njihova susretljivost. Brižnim odnosom prema djeci, pristupanjem prema svakome djetetu kao pojedincu koje ima svoje specifične potrebe, osmjesima i odobravanjem ostanka roditelja kraj bolesnog djeteta bar kroz dan, puno se može napraviti i bez financijskih inputa, zar ne?
    Mi smo, kažem, imali sreću što je operacija bila u Čakovcu, u maloj bolnici na odjelu na kojem su sestre bile stvarno fenomenalne. Našu pedijatricu i njezinu sposobnost i danas dižem u nebesa jer je ta žena toliko dobrog napravila za moju djecu jednostavno zato što je dobar čovjek i dobar liječnik koji je uvijek i na vrijeme znao prepoznati svaki simptom bolesti i prije nego li bi se bolest razbuktala. Ehhh, kad bi bar svi doktori bili takvi 🙂

  • Nina

    Eh,da,bilo bi to lijepo,nažalost ima ih više ovakvih kakva je bila naša pedijatrica….Ona je već sa vrata,bez pregleda “znala” što je djetetu i davala joj antibiotike,a kada je imala streptokok,morala sam se svaki put svađati da bi dobila uputnicu za kontrolni bris…Nažalost bila je jedini pedijatar u blizini,pa smo bili osuđeni na nju,preporodili smo se kada mi je Mirta krenula u školu,pa sam je morala prebaciti kod obiteljskog liječnika….

  • Temza

    Zdravo ja sam Temza i tipkam iz obrenovca, gradica pored Beograda. Majka sam dvoje dece,Pavle ima 4, a Lenka 3 godine.
    Prošlog leta Pavle je vadio treci krajnik, a danas smo bili na pregledu i zakazana mu je operacija vadjenja ostala dva za 13. 07. U nasoj bolnici se ostaje cetiri dana ali majka moze biti uz dete sve vreme. To mi je jako drago, citajuci vasa iskustva, a i na osnovu mog od prošlog leta. Pavle je i posle vadjenja samo tog treceg krajnika bio jako razdrazljiv, stalno je kukako i dizao se, jedva sam ga uspela smiriti. Ne znam kako ce sad biti kad bude vadio jer ce ga sad i grlo boljeti. Sve u svemu jedva cekam da skinemo to s vrata i da prodise normalno. Inace od rodjenja dise na usta, i non stop mu ide vodica iz usta, a na moje uporno insistiranje su nam dali uput za ORL. Kad smo dosli doktor je rekao da su mu krajnici ogromni i da ne zna kako dete guta u opste, ali da je sluh odlican , da su krajnici zdravi. Izvadio mu je prvo treci, ali i dalje je disao samo na usta. Doktor je rekao danas da su ogromni, ali zdravi i da on smatra da bi trebalo da idu vani. Ono sto mene muci, a i doktora koliko mi se cini, jeste sto Pavle nije , hvala Bogu dragom, ni jednom imao upalu uha, niti je imao angine, jace upale grla, nista od toga. Jedini problem je disanje na usta, curenje, i hrkanje nocu, ali i to sto zbog toga, nerazgovetno prica i vrlo brzo se zamori kad trci, zamaraju mu se pluca i srce zbog disanja na usta. Nisam pametna da li je mozda trebalo da insistiram da ne ide na operaciju, jer su ipak zdravi krajnici, ali sa druge strane kada ga vidim kako dise:( samo se nadam da radimo pravu stvar…

    PS. trazeci po netu iskustva majki sa ovom temom, nabasala sam na ovaj sajt i bas mi se svidja, recepti, saveti, clanci, sve sto mi treba na jednom mestu:)

    Lep pozdrav iz Obrenovca:)

  • admin

    Draga Temza,
    razumijem vašu zabrinutost i dilemu, ali to je doista nešto što ćete u jendom trenutku morati odlučiti. Zanimljivo je to što sam se baš danas vratila od pedijatra sa mlađim sinom koji ima gadnu upalu treće mandule i doktor nam je preporučio operaciju. Dođem doma sva u mislima s tim mandulama, sjednem za komp i vidim vašu poruku. Ponekad je doista lakše čuti još nečije mišljenje i iskustvo pa mi je baš drago što ste se javili.
    Na operaciju ili ne, teško je pitanje, nama majkama pogotovo jer meni je u mislima još uvijek agonija koju mi je Matko prolazio poslije operacije i dandanas kad se toga sjetim se naježim i poteku mi suze. Iako, kako sam i pisala u ovom postu, bilo je gadno ali ta ga je operacija preporodila. I sad, nakon 5 godina, opet ista dilema…ehh, ponekad je doista teško biti mama.
    Želim vam da ukoliko se odlučite na operaciju sve prođe bez problema i da se vaš Pavle brzo oporavi. Sretno!

    Hvala vam još jednom na lijepim riječima. Drago mi je što ste prepoznali recipeci kao interesantnu stranicu i nadam se da ćete svratiti još koji put 🙂

    Lijepi pozdrav iz Vukovara i svako dobro vam želim.
    Sandra Gašparić

    P.S. Lenka i Pavle – predivna imena djece 🙂

  • branka

    ajme…….čitam tekst od gospođe Nine i plačem.Suze krokodilske :-(Ja imam dva sina.Stariji ima 3.5god,a mlađi 2 god.Sve na svijetu bi dala sve za njih.Danas smo bili kod doktora i mora na operaciju trećeg krajnika.Sva sam u strahovima.Od svog rođenja je stalno kod doktora.Rođen je 40 dana ranije,imao je bronhitis s samo 2mjeseca života,stalne prehlade,atiopijski dermatitis i nema šta ne!!!Odlučila sam se na tu operaciju krajnika jer je jadan stalno,stalno bolestan.Nadam se da će proći bez problema.Jako sam osjećajna i rasplačem se za svaku sitnicu i nezz kako ću taj dan dok od bude na operaciji preživiti 🙁

  • branka

    zaboravila sam napisati da ću i ja naravno s njim biti u bolnici,ne želim ga ostaviti samoga.Kod nas se u bolnici plaća,ali nije mi bitno samo da to prođe sve u redu.

  • admin

    Draga Branka, hvala vam što ste podijelili svoje strahove i iskustva sa svima nama. Vašem malom zlatu puno sreće i brz oporavak želim, a vama puno hrabrosti i veliki zagrljaj 🙂

  • branka

    Hvalaaaaaaaaaaaaaaa 🙂

  • branka

    dali bi mi netko mogao napisati šta malom trebam sve ponijeti u bolnicu za taj dan?šta će smijeti jesti poslije operacije?hvala!

  • admin

    Draga Branka, operacija mojeg malog bila je sad već dosta davno i doista se ne sjećam što je smio jesti. U svakom slučaju znam da poslije opercije ne može i ne smije jesti ništa kruto, ali mislim da ćete sve upute dobiti u bolnici od medicinskog osoblja koje je stručno za to. Sretnoo 🙂

  • branka

    hvalaaaaaa…ma znam da ne smije ništa kruto…nego mi jučer jedna prijateljica kaže da njezin mali nije smio ništa jesti cijeli dan,ajmeeeeeeeeeee!!!!pa kako ću dijete držati gladno 🙁

  • SUKI

    Kod nas nisu problem upale grla i nosa,već otežano disanje dok spava.Doslovno se guši,hrče,i onda sam sebe probudi.Funkcionira sa disanjem na usta.a priča kroz nos.Mislili samo(nadali se) da je riječ o trećoj manduli,kad ono;treba vaditi ove dvije”klasične” mandule.Doktor kaže da su ogromne,i da se čudi kako uopće može gutati!Dobili smo istog trena termin za operaciju.Strah me…moje zlato je stvarno hrabar dečko,ali ima tek 4 godine…Želim biti uz njega,ali imam i bebicu,koja je samo na prsima…

  • admin

    Draga Suki,
    potpuno vas razumijem i znam kroz šta prolazite jer sam i sama slično prošla sa svojim sinom. Nitko tko to nije doživio ne može pojmiti o kakvom se strahu radi i sa koliko zebnje u srcu šaljemo djecu na kirurški stol da se obavi ono što se obaviti mora za njegovo dobro. Nema dovoljno dobrih riječi za utjehu osim da budete hrabri i za sebe i za njega i da vjerujete da će sve dobro proći. Ja vam to iskreno i od srca želim.
    Veliki pozdrav i puno dobrih želja vam šaljem.
    Sandra

  • Odgovori

Vaš e-mail neće biti objavljen. Obavezna polja označena su sa *

Komentar

  • Ime *

  • E-mail *

  • Webstranica


Pročitajte na ReciPeci i …

Škola bez bola

Piše: Mara Čović, pedagog KAKO DOBRO ZAPOČETI NOVU ŠKOLSKU GODINU? Prije polaska djece u školu ...

Oslikavanje majica

Evo nekoliko zanimljivih ideja naše vrijedne čitateljice/autorice Lili, kako iz nečega starog, napraviti novo ...

Maske od papira

Veljača je po mnogočemu poseban mjesec. Osim što je najkraći mjesec u godini i ...

Adventski kalendar

Advent evo samo što nije počeo i svi smo doma pomalo uzbuđeni zbog toga. ...

Punjeni patlidžani by Ana

Vaši recepti za nagradnu igru Recept poslala: Ana Matija Čagalj Sastojci: 2 patlidžana 150g ...

Ljetno-sjetni okvir za slike

Iako je jesen uvelike već zagospodarila ulicama i parkovima a od dosadne jutarnje magle ...