Početna Kutak za mame i tate Istine i zablude o porodu

Istine i zablude o porodu

Prije nekog vremena razgovarala sam sa jednom meni jako dragom osobom koja je nedugo rodila svoje prvo dijete i par dana prije nego smo se čule friško došla iz bolnice. Nakon kraćeg razgovora o tome kako je bebica divna i krasna, shvatila sam da je prilično jadna, jer pričala mi je o tome kako je porod bio sve samo ne ono čemu se nadala, da je babinje 100x gore nego što je mogla zamisliti i da je cijela ta priča sa majčinstvom generalno precjenjena.  A ja? Ja jednostavno nisam mogla naći riječi kojima bih je utješila. Ne nakon svoje tri trudnoće, nakon svojih porodnih muka, nakon užasno teškog babinja, početaka sa dojenjem….I osjetila sam se nekako pokvarenom i jadnom jer je nisam utješila niti malo. A sjetila sam se onda i svojih početaka i prvih koraka u majčinstvu, te činjenice da sam se također unatoč bilo kakvim utjehama sa strane osjećala nekako izdano, ostavljeno, usamljeno…Zato danas imam potrebu napisati nešto i reći o svemu tome. Možda nekome pomogne, nekome odmogne, to je samo moje iskustvo i moje viđenje stvari. A tebi Kiki, ako ovo pročitaš želim puno osmjeha i brz oporavak uz malog Grgicu 😉

Istina br.1: Porod boli!!!!

I to boli jako, boli do neba, boli kao što vas još nikad ništa tako boljelo nije. (naravno ukoliko niste rodile uz pomoć epiduralne anestezije, ili nekog opakog ‘pain killera’ ili carskim rezom) I to nitko tko nije to osobno doživio ne može pojmiti ni shvatiti. A ako bilo tko kaže da porod ne boli  ili da boli malo i da nije bilo ‘ništa strašno’ – ili laže ili ima enormno visok prag boli 😉 Ma kako molim vas lijepo može ne biti bolno izgon djeteta kroz svega 10 cm promjera? Da ne spominjem sve druge tjelesne faktore koji su tu uključeni tijekom poroda kao što su širenje zdjeličnih kostiju i ligamenata, potisak svih ostalih organa tijelom djeteta…

ALI!!!! Utjeha postoji, ako vas uhvati totalni napad panike i malodušnosti, ako se osjetite prestravljeno i  poželite pobjeći od svega a ne možete jer više povratka nema,  sjetite se da nema te boli koja nije dostojna vašeg djeteta i da SAMO VI to možete napraviti za njega!

Porod je privilegija koju samo mi žene imamo i to treba znati cijeniti. Majčinstvo isto tako. I koliko god porod bio bolan, neugodan, koliko god puta tijekom samog poroda mislile: ‘Nikad višeeee na ovaj stoooool‘, sva ta bol se zaboravlja i rasplinjuje prvim udahom vašeg čeda, prvim dodirom, prvim poljupcem…Gotovo nadljudski napor je potreban za donijeti dijete na svijet, zar ne mislite da u tome ima nešto Božansko, nešto toliko superiorno što nas čini baš nekako posebno moćnima?! I baš zbog toga, za mene je porod, i to svaki od moja tri poroda, nešto posebno, nadasve predivno iskustvo koje me je promijenilo na bolje. I neznam zašto je to toliko teško shvatiti da je meni roditi nešto najljepše što sam u životu napravila? Da, bilo je bolno, bilo je suza i znoja, pogotovo ono užasno drugo porođajno doba kad vam govore: ‘Gospođo ne još tiskati, ne jooooš… još samo jedan trud, još samo samo jedan trud prodišite i onda idemo…’ a takvih ‘prodisavajućih’ trudova još najmanje 100 i kada mi je jedino na pameti bilo poslati ih sve tamo oko sebe u rodni kraj i sitsnuti baš svima u inat. U tim trenucima od velike i neizmjerne pomoći mi je bio suprug koji je sve to stoički podnio i hrabrio me baš kad je trebalo i trudio se da bude najbolji. Bez njega kraj sebe bilo bi mi puno puno gore i drago mi je da je sudjelovao u tome.

Bez obzira da li se radi o prvom porodu ili drugom ili trećem jednostavno ne postoji dovoljno dobra literatura niti ičiji savjet koji bi vas pripremio na to što vas čeka u rađaoni. To je iskustvo koje se doista mora proživjeti da bi se znalo kako je to i tek onog trenutka kada pravi trudovi doista počnu može se spoznati količina boli i šta se misli pod tim da porod boli. Pomislili biste možda da žena koja drugi ili treći put ide roditi zna što je čeka i zna kako se ponašati. Istina, budeš upoznat sa svim što te čeka ali meni je svaki put bilo kao da mi je prvi put. Jedina razlika je bila u dužini trajanja poroda. Svaki idući porod je bio kraći ali i bolniji, a oporavak nakon poroda mi je drugi i treći put pogotovo, bio užasno težak. Na prvom porodu bila sam totalno uzbuđena oko svega, sve mi je bilo super, sve novo i jedva sam čekala da počne pravi ‘fajt sa trudovima’, usudim se reći da sam bila puno hrabrija tada nego druga dva puta. Drugi i treći put sam znala što me čeka ali sam unatoč tome u pravom momentu zaboravila pravilno disati, zaboravila da ne smijem tiskati i zašto, zaboravila sveeee…I to je tako normalno. Ljudska smo bića i prirodno je da traume pospremamo u mozgovne ladice i to u najdalje kutke istih.

Istina br. 2.: Tata je potreban na porodu!

Znam da ima onih koji su protiv toga iz raznih razloga. Neki misle da muškarcu jednostavno nije mjesto u rađaoni i da žena to mora sama riješiti kao što se to riješavalo milijunima godina prije. Postoje onda i muškarci koji jednostavno nisu kadri podnijeti prizore s poroda, vidjeti tu količinu krvi i sve one ‘buuuuu’ porodne alatke i škare, vidjeti svoju ženu u takvim bolovima a biti nemoćan u namjeri da joj pomogneš. Ljudi smo, različiti smo! Iako se možda čini da muškarac tamo samo stoji i čeka, i u biti je tako, nepobitna je činjenica da se žena uz nekog svoga osjeća puno opuštenije a tim i hrabrije i sve se lakše podnose samo uz dodir ruke i pogled supruga koji u tim trenucima podsjeća da imate život i izvan te rađaone i da će sve biti ok. Ma, muškarac u biti ne bi trebao prisustvovati porodu samo zbog nekakve moralne obaveze što je budući otac i suprug, nego zato što će mu to biti nezaboravno iskustvo koje će mu obogatiti život. Jer, doživjeti prvi udisaj svog djeteta, prvi puta vidjeti glavicu, utisnuti mu prvi poljubac u obraščić – to su trenuci koji se ne zaboravljaju. To su prvo koraci roditeljstva i nitko tko je to u mogućnosti ne bi trebao propustiti.

Istina br. 3: Slušajte babice tijekom poroda!

Možda i najbitnija činjenica tijekom poroda je poslušati babicu i doktora koji vas tijekom poroda savjetuju. Iako se u tim trenucima ti njihovi savjeti čine totalno besmislenim i oni su vam tada prve osobe na listi za odstrijel ;), trebali bi ih slušati. Jer ipak ljudi znaju svoj posao i znaju zašto se neke stvari moraju napraviti baš tako. Zato, ako vam kažu da ne tiskate, nemojte tiskati jer nije to bez vraga. Ja sam u svom drugom porodu bila prilično neposlušna, mislila sam da sve znam, bol je bila neizdrživa nisam se mogla suzdržati i tiskala sam u najnepovoljnijem trenutku, iako su me svi oko mene uvjeravali i vikali: “ne Sandra, ne joooš, još malo…” Tako je moj siroti Bruno izašao iz mene plav k’o šljiva sa podljevima u očima, dobio je slijedom toga (od viška raspadnutih eritocita) prilično jaku žuticu zbog koje je bio na sunčanju pod lampama na neonatoligiji tjedan dana. Bio je strašno uspavan od toga, nije uopće htio sisati, nije dobivao na težini apsolutno ništa i naš se boravak u bolnici odužio na 10 dana. Uspjeli smo na kraju, prosisao je i počeo dobivati na težini. Možda bi se dojenačka žutica pojavila i da nije bio tako plav i istraumatiziran, ali sigurno ne tako jaku. Užasna mi je bila ta pomisao da sam sve to mogla izbjeći samo da sam slušala!

Isto tako, ako vam ponude neke, ajmo reći alternativne olakšivače bolova, prihvatite! Prihvatite sve što vam nude (pilates lopte, stolčić, šetnja…). Jer, čak ako vam i ne pomogne odagnati bol, zaokupit ćete se s nečim drugim i brže će vam proći vrijeme dok čekate da se otvorite do kraja. Meni su tijekom trećeg poroda ponudili pilates loptu, na kojoj sam ‘hopsala’ koliko sam mogla hopsati sa bolovima i prikopčanim CTG-om, naravno uz asistenciju supruga koji me pridržavao s leđa. I to mi je pomoglo puno! To je bilo tijekom drugog porođajnog doba dok se beba spuštala  u rodni kanal i mislim da mi je upravo to ubrzalo cijeli postupak poroda. Jer pritiskom zdjelice na loptu koja je mekana olakšavala sam sebi bol, a djetetu omogućila lakše spuštanje.

Istina br. 4: Boravak u bolnici nakon poroda često nije lak!

Kada sve prođe i kada vas konačno smjeste u sobu sa bebom trebalo bi sve biti idilično i krasno. Najgore je prošlo, vaše zlato je kraj vas i sad jedino što preostaje je dojiti bebu s osmjehom na licu i gugati joj. Krivo! Tako bi u stvari trebalo biti, i nekim ženama možda i je tako ali ti prvi dani nakon poroda često su najgore iskustvo koje žena mora proći. Mlijeko još nije nadošlo, beba plače jer je gladna, rana od poroda je još friška i boli luđački da se jedva mičete po krevetu…A onda, kada famozno mlijeko konačno dođe, tek onda počinju nevolje 😉 Grudi su pune, tvrde su i bolne, beba najčešće ne zna sisati, ako ste neiskusni i preplašeni smotate se i vi sami pa više neznate ni ono što ste mislili da znate (jer pobogu, pa pročitali ste tako puno knjiga i savjeta o dojenju i ‘kako mi sada ne ideeee???’). I kad na sve to u sobu uleti sestra kojoj je baš taj dan svađa sa mužem zagorčala život pa svu svoju frustraciju iskali na vama, osjećate se kao najjadnije biće na zemlji i šire. Čast izuzecima, susrela sam zaista puno dobrih i dragih medicinskih sestara na odjelu koje su bile od velike pomoći i baš onakve kakve sestre koje rade na takvom odjelu moraju biti: suosjećajne, educirane i brižne. Ja sam na kraju, nakon svih takvih peripetija svu svoju djecu uspjela dojiti, ali vidjela sam žene koje doista nisu to bile u mogućnosti, ili nisu imale dovoljno mlijeka ili jednostavno nisu znale niti htjele dojiti a tjeralo ih se na to. Nakon svog trećeg poroda s Magdalenom koja je bila idealna beba (spavala je i sisala bez plakanja, i doista nisam imala nikakvih problema s njom), ja sam svojoj cimerici sa kreveta pokraj koja nije imala skoro nimalo mlijeka a dijete joj je vrištalo po cijele dane i noći od gladi, predložila da ga ja dojim poskrivečki jer sam imala mlijeka i previše i morala sam se ionako izdajati. I to je funkcioniralo savršeno. Jer do tad, ona je bila toliko jadna i stalno u suzama jer su sestre imale  poprilično grub nastup prema njoj.  I to je užasno frustrirajuće. Ženama bi se nakon poroda trebalo omogućiti da po vlastitom izboru doje ili ne, da im se pomogne i utješi. Nismo svi isti, nismo savršeni a topla riječ i osmjeh u tim trenucima tako puno znače.

Istina br. 5: Babinje je prilično kaotičan period za ženu

Dakle, žena dođe doma s bebom, sve je divno i krasno, čeka je puno cvijeća, skuhani topli obrok koji baš njoj paše. I suprug je divan i krasan i doista se trudi iz petnih žila, žena se smješka i uživa i svakom trenutku…Krivo! U nekom finom filmu možda, ali u stvarnosti vi se osjećate kao da ne pripadate tu, kao da vas je netko ispalio s neke druge planete i jedino što želite je da vas svi puste na miru, da vas nitko ništa ne pita i da spavate i budete u tišini. I da nitko slučajno nije taknuo bebu! Taj iskonski majčinski instinkt u tim prvim danima je toliko jak da je to nešto nevjerovatno. Tri puta sam rodila, tri puta prošla isto a svaki put sam osjećala isto: nisam mogla podnijeti pomisao da netko drugi drži moje dijete. Bolovi od poroda su još uvijek jaki, pogotovo ako ste bili rezani ili ako ste rodili carskim rezom, krvarite poprilično (niti jedna menstruacija se ne može mjeriti s tim), kontrakcije maternice koja se vraća u normalu su nepodnošljive, grudi su pune mlijeka, curi na sve strane. Ako imate sreću i ako vam dijete doista lijepo siše neće vam se dogoditi upala dojki ni mastititis. Meni se to nije dogodilo niti jedanput. Ali naslušala sam se jako gadnih iskustava svojih prijateljica o tome. Uglavnom, u jednom trenutku postane totalno poražavajuća činjenica da ste postali isključivo tvornica za reprodukciju, prvo beba a zatim i mlijeka.

ALI!!! Utješno je to što taj ružni i teški period prolazi relativno brzo, dijete raste, traži svoje, rane zacjeljuju,  ako imate još stariju djecu pokraj onda je sve to još potencirano i ubrzano, pa htjeli ili ne dođete k sebi za čas. Nema vam druge. I da, iskoristite do maksimuma svu pomoć koja vam se nudi (ako vam se nudi) i uživajte u svakoj minuti koju ugrabite samo za sebe, jer kad maleno poraste nećete si više to moći priuštiti 😉 Odradili ste lavovski posao i zaslužili ste da se oko vas skače i da vas se nosi kao malo vode na dlanu!  Sada ste mama, a to je privilegija nad privilegijama. A svaki osmjeh i svaki gugut vašeg malog zlata topi sve negativnosti koje vam se nađu u glavi.

Printaj ...

Komentari

  1. 19.7.2010. u 8:38

    Margarita

    Predivan, predivan blog!

    Svaka čast na entuzijazmu! Iz svake tvoje riječi proizilazi toplina i dobronamjernost, što čitaocu izuzetno prija u suludim vremenima kad je toga sve manje oko nas. Projekat vrijedan divljenja i poštovanja!
    Trenutno sam u sedmom mjesecu trudnoće, pa mi je nekako prirodno došlo da ostavim komentar baš na ovom postu. Budući da imam 23 godine, ne znam puno o vođenju domaćinstva ni o majčinstvu, ali imam mnogo dobre volje a od danas i kutak na netu na kojem ću se dodatno edukovati! 🙂

    O tvom krasnom portalu svoje prijatelje će informisati cura koja nije znala kako da ispeče papaline, što i nije tako loše, jer sam te pronašla na taj način( zahvaljujući receptu “Hruskave papaline”). Srdačan pozdrav iz Crne Gore!

  2. 19.7.2010. u 10:15

    Sandra

    Draga Margarita,
    veliko hvala od srca 🙂 Drago mi je da vam se sviđa moj rad na ovom blogu i da ste pronašli nešto zanimljivo za sebe. Upravo to mi je i bio cilj kada sam počinjala raditi na ovom blogu, olakšati svakodnevicu i kuhanje svima, čak i početnicima. Jer, sjećam se svojih početaka u domaćinstvu, nije uvijek bilo lako i pokoji savjet uvijek dobro dođe 😉
    Dakle, samo hrabro Margarita! Nema veze što ste neiskusni kao domaćica, čak i ako vam se čini da ne znate kuhati ili ako vam se učiniti da će vam to biti preveliki teret – i dijete i kućanstvo i posao. Sve se može, bitna je volja, a vidim da je vi imate 🙂 I majčinstvo i kuhanje i vođenje domaćinstva su stvari koje se usvajaju s vremenom i iz dana u dan postajemo sve bolji i učinkovitiji. Nitko ne može znati sve i svatko je bolji u nečem drugom. To je tako, to je život. A ja vam želim vrlo lijep i ugodan život i naravno, puno sreće na porodu. Samo hrabro!
    Nadam se da ćemo se i nadalje viđati na ovim stranicama. Slobodno pitajte i kontaktirajte u vezi bilo čega što vas zaintrigira.
    Lijep pozdrav iz Čakovca!

  3. 3.1.2011. u 4:32

    Adela

    Veeliki pozdrav!Eto da se pohvalim,ja sam isto mama tri curice,najstarija ima 4.9g. Druga 1.10g i najmlađa 9mj. I želim reći da je sve upravo tako kako si opisala,samo što je meni sa svakim porodom bilo lakše i brže,i manja bol.I ja sam bila od onih koje misle da sa porodom bolovi završavaju…pokazalo se drugačije,i još da nadodam kako ni sa drugom ni trećom nisam imala mlijeka.Sa drugom mi je nestalo sa njenih mjesec dana,a sa najmlađom sa jedva 10 dana,s tim da prva 3 dana nisam imala nikako,znači dojila sam ju jedva 7 dana i to uz obaveznu nadohranu poslije dojenja(stvarno sam malo imala).Još uvijek ne znam razlog.Puno pozdrava i jako odličan članak.

  4. 4.1.2011. u 1:01

    Sandra

    Ehhh da, što reći nego to da je doista svaka žena individua za sebe, svaka je posebna i specifična na svoj način. Svatko od nas podnosi bol na drugačiji način, neke od nas mogu dojiti mjesecima i sretne su zbog toga, neke od nas ne žele dojiti, neke od nas bi žarko željele dojiti ali jednostavno ne mogu, jer kao vi, jednostavno ostanu bez mlijeka….Kažem, ja sam svo troje djece dojila jako dugo i nisam imala nikakvih problema sa dojenjem. Svoje sam prvo dijete Matka, dobila na prsa tek 10. dan nakon poroda jer je dobio sepsu i upalu i pluća odmah po porodu, sve vrijeme dok ga nisam dobila na prsa sam se ‘luđački’ izdajala ručno i uspjela sam dobiti i zadržati mlijeko iako sam bila pod iznimnim stresom zbog svega toga jer mu život doista danima visio o koncu. Dakle, tu bi u vodu pala ona teorija o stresu kao uzroku nestanka mlijeka. Moje drugi sin Bruno, u bolnici jednostavno nije htio sisati, ma niti otvoriti usta, ništa, užas…sve dok nismo došli doma. I opet, nikakve logike nisam vidjela u tome osim to da je on bio takvo specifično dijete i da ga ja baš to odredilo. Nevjerovatno ali i dandanas je takav – u jelu uživa samo dok ima mir i dok je sve na svome mjestu 😉
    No sve je to jako individualno i baš zato se takve stvari ne mogu generalizirati. Ali ono u što sam generalno sigurna je to da je svaka od nas, bez obzira na okolnosti oko dojenja, savršena i najbolja majka svome djetetu.
    Hvala vam od srca na pohvalama 🙂 Želim vam svako dobro u životu te puno zdravlja i veselja uz vašu dječicu.
    Lijep pozdrav

  5. 4.1.2011. u 6:30

    dajana

    Evo i mene da se pohvalim sa svojim podvizima..imam ih petero i sve sam ih rodila na carski rez…nije bilo ni malo lako…prvi porod odnosno operacija je išla poslije 5 sati blagih trudova a druga i treća operacija nakon 14 sati nenormalnih bolova…nekako su doce stalno bili uvjereni da će to ipak ići nekako ali nije…poslije prve operacije sve je išlo ko podmazano… već taj dan sam dojila svoje čedo jer nije podnosila hranu koju su trenutno imali u bolnici i nije mi padalo na pamet da dopustim da je hrane na sondu…sestre su mi pomogle i obložile me jastucima da se mogu okrenuti na stranu i dojiti je jer sjedenje nije dolazilo u obzir…poslije svake daljnje operacije bilo je sve teže i teže i sve veći i veći rez…na drugu su operaciju toliko čekali da se na kraju dijete počelo spuštati u kanal a nije se otvarao tako da su joj se usporili otkucaji srca pa su morali na kraju toliko žuriti da se rodila sva isječena po glavici i s teškom upalom očiju tako da je svih 8 dana koliko smo bile u bolnici dobivala Ketocef i gurali joj antibiotsku kremu u okice…treće napokon muško rodilo se 2 tjedna ranije pa je bio u inkubatoru i sa nerazvijenim plućima što je rezultiralo probleme disanja još i dan danas…četvrto se konačno rodilo bez i jednog bola jer je operacija bila dogovorena(napokon su skužili)ali sam i toku operacije pala u komu ali nakon par sati sve se sredilo…i konačno zadnje ali ništa bitnije muško rodilo se u dogovoru ali ne dobro izračunatom pa 3 tjedna ranije…ali pravo pa zdravo nije bio ni u inkubatoru i sve je bilo ok…naravno u toku operacije takođe u dogovoru napravilo se podvezivanje jajnika tako da ja sa sigurnošću mogu reći NIKAD VIŠE…nije bilo lako ni njihovo odrastanje ali kad se hoće onda se i može jer sam u 6 godina rodila petero djece ili bolje rečeno pet carevića…sada su to već ljudi koji su moje najveće blago na svijetu i smatram se najbogatijom i najispunjenijom majkom na svijetu…sve prođa i sve se zaboravi kada pogledate sretne i nasmijane svoje male velike ljude oko sebe…sretno svima koje su ili će tek postati majke

  6. 4.1.2011. u 10:40

    Thelma

    Ah, evo i mene o dojenju!! Ja sam, ovako, i stara i “mlada”mama. Troje djece, 17, 13 i 2,5 godina.
    Svih troje rođeni carskim rezom, prvo u 39. tjednu trudnoće skupa samnom i sa suprugom proživilo i preživilo tešku prometnu nesreću. Posle sva tri poroda mlijeka sam imala za cjelo rodilište, trudila se, mučila (sa prvim djetetom), stalno je bila na prsima, stalno je bila gladna, stalno je imala grčeve i za mjesec dana dobila na težini 35 dekagrama. Pedijatrica me bržebolje nagovorila na dohranu, nije mi objasnila da je dobro makar jedan obrok zadržati svoje mlijeko, nije mi nitko objasnio što su tehnike dojenja… i hvala Bogu, kad sam vidila da mala lipo spava na Bebelacu, tko je više mislio o svom mlijeku!!!
    Došlo drugo djete, opet mlika ko u prići, opet ne napreduje dobro, opet grćevi i ja, naravno, linijom manjeg otpora, bočicu u usta i mir Božji!!!
    E, nakon 11 godina, starija, smirenija, posložila neke prioritete u svojoj glavi i uz otkriće moje prekrasne i bezgranićno požrtvovne susjede Dijane, otkrijem tehnike dojenja, u svakom trenutku nesigurnosti, bila noč ili dan, ja nazovem Dijanu koja je valjda pola Zadra educirala kako dojiti i istinski uživati u tome.
    Tada se kod mene dogodilo nešto drugo!!!
    Moja Ana Marija je postala straaašno pohlepna, kod mene na samu pomisao na nju nastajali bi gejziri mlijeka i to je postalo doslovno višekratno gušenje djeteta u mlijeku, gutanje ogromnih količina zraka i počeli se pojavljivati svi oni problemi kao sa prvo dvoje djece- straašni grčevi sve do stanja predileusa (pred zapletaj crijeva), povračanja u vodoskocima…
    Bila sam na sto čuda, svakakvim sam tehnikama dojenja pokušavala svojoj curici osigurati miran podoj ali jednostavno nije išlo…
    A mlijeekaaaa…… Bog dragi zna …
    E tu sam ja prelomila neke stvari!!!
    Dojiti ne mogu ali moje će dijete dobiti moje mlijeko!!!
    Poćela sam se izdajati. To iziskuje jako puno vremena ali ja sam bila uporna.
    Ana Marija je bila samo na mom mlijeku 5 mjeseci a 2-3 obroka je dobivala do pune godine dana.Tada sam shvatila da sam tako mogla hraniti i dvoje starije djece ali da mi nitko nije znao objasniti…..
    Moram naglasiti da sam povremeno radila kad je ona napunila 4 mjeseca a puno radno vrijeme sam se vratila sa 6 mjeseci. Samo iz tog razloga sam dohranu uvela sa 5 mjeseci jer sam se bojala da se ne dovedem u situaciju da moram na posao a da u jutro nemam izdojiti 3-4 obroka pa da svekrva nema dodatno rješenje za obrok dok me nema.
    Ja bi ustala u 5 ujutro, izdojila 3,4 obroka, i stvaarno sam toliko mogla, otuširala se, stavila hladne obloge na prsa i na posao, dobro se podložila da ne “poplivam” od mlijeka, kad dođem doma, tuširanje prsa vručom vodom i eto ga- spremna za izdajanje.
    Najvažnije mi je bilo da pošto-poto dobije moje mlijeko pa bilo to makar i samo jedan obrok dnevno. Bilo je važno da primi dnevno antitjela koja ima samo i isključivo u mom mlijeku a koja su joj najbolji stvaratelji imuniteta.
    Rekla bi naša Dijana: DOJENJEM DJETETU DAJEMO NAJVRIJEDNIJI MIRAZ NA SVIJETU!!
    moja Ana Marija je danas jedna zdrava, vesela, temperamentna curica od 2,5 godina, ide u jaslice i do sada je popila 1 dozu antibiotika (a možda ni to nije trebala!!)
    Drage mlade mame, do kad imate i 5 KAPI mlijeka, dajte ga svom djetetu, makar na žlićicu!!!!

  7. 5.1.2011. u 12:00

    Sandra

    Svaka čast Dajana! Što drugo reći nego bravo bravo bravo 😀 i tako pet puta bravo! Svako dobro, puno smijeha i sreće uz vaše male velike ljude vam želim 🙂

    Thelma – također bravoooo 😀 i za porode i za dojenje…slažem se u potpunosti – uz puno upornosti i pokoji savjet sve je moguće 😉 Veliki pozdrav tebi i klincima, i malim i velikim 🙂

  8. 25.8.2011. u 11:01

    nikolina

    samo bi nadodala da kad beba izađe iz tebe ko da je netko rukom odnio sve boli .Bar je kod mene tako bilo, kad sam vidjela svoju bebu sve boli su nestale

  9. 14.9.2016. u 1:13

    tajana

    Nisam rodila i nisam trudna iako sam u godinama kada bih valjda trebala ozbiljno razmišljati o tome.
    Sve te priče majki o porodu a pogotovo o razdoblju iza mi je zastrašujuća i mislila sam da nikada neću biti spremna ni sposobna za to. Ali vi ste mi sve to prenijeli na brutalno iskren ali opet i lijep način – bez uljepšavanja i sa opisivanjem raznih poteškoća ipak ste uspjeli opisati porođaj i babinje kao razdoblje koje stvarno ima smisla pa sam i ja čak i dobila želju to proživjeti.
    Hvala vam od srca!

  10. 14.9.2016. u 1:36

    Sandra Gašparić

    Hvala vama draga Tajana. Uvijek me razveseli činjenica da sam barem nekome pomogla svojim tekstovima i svojim iskustvom. Sretno sa budućim majčinstvom, tom najljepšom, najneizvjesnijom i najuzbudljivijom vožnjom u životu koju se isplati proživjeti ama baš svake sekunde 🙂

Komentiraj ...

Add a comment

Izbornik